Autor knjige The Way We’re Working isn’t Working Tony Schwarz piše u svom blogu za Harvard Business Review o tome kako postići više radeći manje.
Schwarz uspoređuje dvojicu hipotetičkih zaposlenika, Billa i Nicka. Obojica dolaze na posao u 9 ujutro i odlaze kući u 19 sati. Bill trči od sastanka do sastanka, pokušava raditi više stvari odjednom i jede za radnim stolom. Nick je opušteniji, on intenzivno radi po 90 minuta u komadu, ali onda obavezno uzima pauzu od 15 minuta. Uzima pauzu za ručak od 45 minuta, tijekom koje jede ili vježba u obližnjoj teretani. Oko 3 uzima 20 minuta pauze tijekom koje čak i malo odspava. Između 4 i 5 se prošeta na zraku.
Nick odradi ukupno 8 sati, s 80 posto kapaciteta, procjenjuje Schwarz. To znači da tvrtki daje šest i pol sati produktivnog rada. Billu kapacitet pada kako vrijeme ide. Do četiri sata poslijepodne je već pao na 40 posto kapaciteta. Dnevni prosjek mu je 60 posto. On neprekidno radi 10 sati, ne uzima pauze, a na kraju tvrtki daje 6 sati produktivnog rada, pola sata manje nego Nick.
Osim toga, ležerni Nick je opušteniji i energičniji na poslu, pozitivno djeluje na kolege, a navečer kod kuće ima energije za svoju obitelj. Bill je potpuno iscijeđen i kad stigne kuće može samo leći pred televizor i zaspati.
Schwarz tvrdi da je znanstveno dokazano kako ljudima više odgovara da periode stresa izmjenjuju kraćim periodima odmora, nego rad pod konstantnim pritiskom. Citira i dvije znanstvene studije koje to potkrepljuju.
NASA je zajedno s FAA-om istraživala pilote na dugim letovima. Jednoj skupini pilota omogućili su da tijekom leta spavaju po 40 minuta. U stvarnosti su uspjeli odspavati po 26 minuta, a nakon spavanja su im vremena reakcije na podražaje ubrzana za 16 posto.
Druga skupina pilota, koja nije spavala, je testirana u isto vrijeme na letu i imala je 34 posto slabije vrijeme reakcije od svoje vrijednosti koju imaju kad su odmorni. Oni su do kraja leta počeli padati u mikrosan, kratke periode spavanja u trajanju od 2 do 10 sekundi. Piloti koji su odspavali tijekom leta nisu imali taj problem.
Studija Andersa Ericcsona na violinistima berlinske Glazbene akademije pokazala je da najbolji violinisti vježbaju po 90 minuta, nakon čega uzimaju pauzu. Nikad ne vježbaju više od 4 i pol sata dnevno. Najbolji violinisti također spavaju osam sati dnevno i po 20 do 30 minuta svakog poslijepodneva. To je 16 sati tjedno više od prosječnog Amerikanca.
Schwarz kaže da je, kad je bio mlađi, pisao knjige sjedeći po 12 sati dnevno, boreći se da ostane budan. Bio je duboko nesretan zbog toga. Danas piše u intervalima po 90 minuta i pisanje mu ide puno lakše. Uvjeren je da izmjena intenzivnih razdbolja s razdobljima odmora prirodno odgovara ljudskom tijelu i umu te zagovara uvođenje takvih rasporeda u kompanije.