Službena znanost do nedavno je imala nezadovoljavajuć odgovor na pitanje kako biti sretan: roditi se takav. Ako je vjerovati psiholozima, koliko se čovjek osjeća sretnim, ovisi samo o njemu, i ljudi se kroz život uglavnom osjećaju jednako sretnima. Ta se teorija naziva teorijom hedoničke adaptacije i potvrđena je brojnim studijama.
Najpoznatija takva studija je ona koju su 1971. objavili psiholozi Brickmann i Campbell, koji su razgovarali s 22 dobitnika na lutriji i 29 paraplegičara, koji su izgubili pokretljivost nakon nesreće. Brickmann i Campbell su utvrdili da je razina sreće koju u osjećaju i zadovoljstva životom ostala jednaka prije i nakon dobitka na lutriji ili nesreće. Paraplegičari su, doduše, nakon nesreće imali jedan kraći period u kojem su bili izrazito lošeg raspoloženja, ali su se veoma brzo oporavili.
Druga studija rađena na osobama koje su stradale u nesrećama i izgubile pokretljivost u donjim ekstremitetima zbog ozljede kralježnice pokazala je da su pacijenti bili najdepresivniji u prvom tjednu nakon ozljede, dok su već nakon osam tjedana pozitivne misli prevladavale pred negativnima.
Jedna dugogodišnja studija pokazala je da je većina njih uporno iz godine u godinu samoprocjenjivala istu razinu sreće. Tek četvrtina ispitanika je iskazala oscilacije sreće i zadovoljstva životom, a samo 9 posto je imalo značajne pomake na ljestvici.
Znači li to da ne možemo pobjeći sami od sebe? Da su neki ljudi jednostavno obdareni time da budu sretni u svakoj situaciji, dok su drugi po prirodi nesretni? I ne baš pokazuju najnovije studije. Jedna životna situacija u kojoj je dokazano da razina zadovoljstva životom univerzalno pada kod svih ispitanika je – zatvor. Međutim, čim budu pušteni na slobodu, zatvorenici se vrlo brzo vraćaju na razinu na kojoj su bili prije zatvaranja.
Postoje i drugi čimbenici kojima možemo utjecati na vlastitu sreću. U Njemačkoj je provedena do sada najveća studija o sreći, i to na 60 tisuća ispitanika. Pokazalo se da je čak 40 posto ispitanika značajno promijenilo svoju razinu sreće, za više od 25 centila na ljestvici. Ono što je ključno, na to su utjecali osobni izbori ispitanika – znači ipak smo kovači vlastite sreće.
Najvažnijima se pokazalo pet čimbenika: osobine partnera, životni ciljevi i prioriteti, religija, razlika između radnog i slobodnog vremena te usvajanje društvenog i zdravog životnog stila.
Od ranije je poznato da su neurotični ljudi inače nesretniji, a sada je utvrđeno da je još gore odabrati neurotičnog životnog partnera. Nebitno je jesu li osobnosti partnera slične ili različite.
Osobni prioriteti su iznimno važni – sretniji ljudi su oni koji biraju obiteljske i altruističke vrijednosti, dok su oni koji traže uspjeh i materijalna dobra nesretniji. Za žene je osobitno bitno da njihov partner teži obiteljskim vrijednostima.
Jedan od najvažnijih čimbenika, ako ne i najvažniji, utvrdilo je istraživanje, je razlika u broju tjednih sati koje osoba radi i broja koij bi osoba željela raditi svakog tjedna. Ako je razlika tri sata ili manje, osoba je iznimno sretna. Ljudi koji rade puno više sati tjedno nego bi željeli su manje zadovoljni životom, ali to je ništa prema ljudima koji rade manje sati nego bi željeli – oni su daleko najnesretniji. Također, oni koji slobodno vrijeme troše na društvene aktivnosti i vježbu su sretniji od ostalih.
Ta su otkrića u raskoraku s teorijom hedoničke adaptacije. Čini se da ipak biramo koliko ćemo biti sretni, i to prilično izravnom: odabirom kako ćemo i s kime provesti svoje vrijeme. Također, studija je dokazala i da se sreća može promijeniti tijekom vremena. Jasna je implikacija: ipak smo sami odgovorni za svoju sreću i možemo je oblikovati tijekom godina.
[…] smo pisali o hedoničkom efektu, psihološkom fenomenu zbog kojeg je čovjek u prosjeku uvijek podjednako sretan. Čak i nakon […]