Kao i svaki sport, trčanje prati mnoštvo samozvanih trenera i savjetnika, koji imaju razne teorije o tome što je kod trčanja zdravo ili nezdravo. Časopis Outside ovih se dana pozabavio raskrinkavanjem 5 uvriježenih mitova u trčanju, koje je suvremena znanost opovrgla. Ti bi savjeti definitivno trebali biti u svakoj zbirci znanja na temu “trčanje za početnike”.
1. Trčanje je opasno za koljena
Mnogo je načina za uništiti koljena: skijanje, MMA, poskliznuće u vlastitoj kupaonici. Trčanje nije na tom popisu, ako se bojite dugoročnog oštećenja zdravlja koljena ili artritisa.
Trkači jesu izloženi nekim rizicima, primjerice raznih oblika tendonitisa, ali studija iz 2013. je pokazala da trkači imaju mnogo manje izglede da će im zatrebati transplantacija kuka ili koljena nego ne-trkači. Zašto? Neki znanstvenici uvjereni su da redovno opterećivanje koljena tijekom trčanja čini hrskavicu u tom zglobu zdravom. Trkači često imaju i manju tjelesnu težinu, što je važan faktor za artritis koljena i kuka.
2. Ne treba trčati do “zida”
Osjećaj nije nimalo zabavan, ali ostajanje bez goriva ustvari koristi trkačima. Povremeno treba to učiniti, pa se dobro odmoriti. Iskusni treneri kažu da trčanje do točke gdje tijelo ostane bez goriva pomaže učinku maratonaca. Evo kako: da bi završili maraton, trkači moraju naučiti učinkovito koristiti energiju pohranjenu u tijelu. Kad tijekom treninga udare u “zid”, uče svoje tijelo da pažljivo raspolaže zalihama. To ne valja raditi prečesto, jer trpi kvaliteta treninga – bez goriva se ne može trčati brzo – ali mnogi treneri i trkači povremeno koriste takvu vrstu treninga za poboljšanje rezultata, osobito kod maratonaca.
3. Bolje je trčati na mekoj podlozi
Trčanje po stazama u prirodi, ili trail running, pozitivno djeluje na sprečavanje ozljeda, ali ne iz razloga što su te staze mekše. Stručnjaci za biomehaniku utvrdili su da tvrdoća podloge gotovo pa i ne utječe na ozljede: naša tijela spretno podešavaju pokrete na način da su sile koje djeluju pri gaženju uvijek podjednake. Laički rečeno, većina ljudi nesvjesno gazi lakšim korakom kad trče na tvrdom asfaltu, a malo težim korakom trče po mekim stazama. Prednost trčanja na stazama leži u nečem drugom. Mnogi trkači pate od ozljeda uzrokovanih ponavljanjem pokreta, koje nastaju od jednoličnosti svakodnevnih pokreta trčanja na ravnom bez dovoljno odmora. Trčanje na stazama u prirodi zahtjeva stalne dinamičke pokrete i prilagođavanja koraka terenu. Te varijacije smanjuju mogućnost repetitivnih ozljeda te pomažu trkačima da razviju snagu i mobilnost koju im trčanje na ravnom ne može dati.
4. Previše trčanja je loše za zdravlje
Za ovaj mit kriv je kardiolog imena James O’Keefe, koji je svoja otkrića objavio u mnogim poznatim medijima. Međutim, drugi su to u međuvremenu opovrgnuli. Premalo je podataka o trkačima koji trče više od 100 kilometara tjedno, jer je takvih ljudi malo. Ali većina dokaza ukazuje da je jako zdravo trčati velike kilometraže.
5. Trčanje je zabavno
Trčanje ima mnogo dobrih strana, ispunjava, zadovoljava i izazovno je. Ponekad je i ugodno – kad se trči nizbrdo. Ali, trčanje je uglavnom preteško da bi bilo zabavno, barem na onaj način na koji su zabavni stolni tenis ili vodeni tobogani. Kad završite dobar trkački trening vjerojatno ćete se dobro osjećati, a ako nakon toga još i popijete pivo s prijateljima, super. Ali moramo razlikovati samo trčanje od takvih nagrada. Dok trčimo, uglavnom se osjećamo loše. Zvuči li tvrdnja da je trčanje zabavno kao glupi mit? Od mnogih smo početnika čuli da su odustali od trčanja jer im je bilo teže nego su očekivali. Evo poruke početnicima: zanemarite koliko vaši prijatelji izgledaju sretno na fotografijama s Facebooka, ili kako se vesele modeli na reklamama za trkačku opremu. Trčanje je vema teško, ali krenuti s nečim teškim i dovršiti to može čovjeka učiniti jako zadovoljnim. I u tome je poanta.
