Podaci su jasni: više radnih sati ne znači i više obavljenog posla

Čini li vam se da stalno nemate vremena za sve i da uspijevate dovršiti sve zadatke? Niste jedini, danas puno ljudi pati od manjka produktivnosti. Na Strategu postoji više članaka o produktivnosti, jer je to jedna od najbitnijih poslovnih i životnih tema, ali u ovom ćemo govoriti malo opširnije o toj temi. Tekst ćemo podijeliti u 4 nastavka. Ovo je prvi:

Osim ljudi, i organizacije (tvrtke) imaju problema s produktivnosti.

Na razini tvrtke, mjeri se razina angažiranosti radnika preko upitnika i raznim drugim istraživanjima. Na osobnoj razini fokus je na balansiranju privatnog i poslovnog života, radoholizmu, i stresu.

Trebamo sagledati problem produktivnosti s više strana; u ovom ćemo članku obraditi definiciju produktivnosti i vezu između količine radnih sati i produktivnosti.

Definicija produktivnosti

Definicija produktivnosti bi bila: “sposobnost generiranja, stvaranja, poboljšavanja i iznošenja proizvoda i usluga.” Još od početka industrijske revolucije, izjednačili smo produktivnost s dugim konceptima i uvjerenjima – napretkom i rastom. Kapitalistički sistem slobodnog tržišta počiva na načelima stalnog ekonomskog napretka i razvoja. Paradoksalno, ali taj ekonomski rast stvara probleme za produktivnost. Zahtjeva stalni pritok sirovina izvučenih iz zemlje, koji se pretvaraju u proizvode, usluge i otpad. Što se više razvijamo (prema sadašnjem ekonomskom razmišljanju) trebamo više resursa i više otpada stvaramo. Produktivnost najčešće ima pozitivan prizvuk, i rijetko se obraća pozornost na njene štetne učinke. Stoga se i smatra da je produktivnost dobra, i da je poželjno bilo što je povećava. Ali što ako je produktivnost loša? Što ako njeni štetni utjecali prevagnu pozitivne?

Veza produktivnosti i radnih sati

Nakon prve industrijske revolucije, radnici u tvornici bili su slični roblju u antici – radili li su 12 do 14 sati dnevno 6 ili 7 dana tjedno. Kasnije se pak razvio 40-satni tjedan. Kako je rasla ekonomska konkurentnostglobalno, smatralo se da su radni sati pokretač ekonomskog uspjeha. Taj je koncept bio uključen u mjerila kao što su BDP i BNP, koja ne mjere ljudsko dobrostanje ni socijalne faktore. I dok je 40-satni radni tjedan postao norma, ta je norma ubrzo uz pomoć državne politike srušena, pogotovo u Sjevernoj Americi i Aziji. A u puno europskih zemalja, radni tjedan se skratio.

Krajem 18. stoljeća je Benjamin Franklin predvidio da će ljudi danas raditi 4 sata tjedno. 1933. je američki Senat pokušao uvesti 30-satni tjedan, ali je predsjednik F. Roosevelt stavio veto. 1965. je Senat predvidio 22-satni radni tjedan do 1985. godine i 14 radni tjedan do 2000. Nijedno predviđanje nije se ostvarilo. U stvari je obrnuto – broj radnih sati se povećava.

Broj radnih sati u Sjevernoj Americi i Ujedinjenom Kraljevstvu se povećava već konstantno posljednjih 20 godina. Istraživanje DIT-a otkrilo je da svaki šesti zaposlenik radi više od 60 sati tjedno. Stalni zaposlenici u Ujedinjenom Kraljevstvu u prosjeku rade više sati nego drugi Europljani, a British Medical Association objavio je izvješće prema kojem 77% specijalista radi više od 50 sati tjedno, a njih 46% radi više od 60 sati.

Broj zaposlenih muškaraca koji rade više od 48 sati tjedno viši je danas nego prije 25 godina. Podaci iz CPS-a prikupljani od 1979. do 2006. kažu da je porast radnih sati najveći kod visoko obrazovanih starijih ljudi s visokom plaćom. Nova studija OECD-a potvrđuje da u prosjeku ljudi u SAD-u rade 20 posto više sati nego 1970. Ta je studija također pokazala da je u svim drugim industrijaliziranim zemljama, osim u Kanadi, radni tjedan skraćen. Prosječni radnik u SAD-u radi 54 sata tjedno, prema Sage Software Surveyu iz 2007. U prosječnom radnom tjednu, samo 14 posto ljudi radi manje od 40 sati. Trećina ih radi 50-59 sati, a njih 80% radi između 40 i 79 sati, prema studiji iz 2006 provedene na 2500 Amerikanaca. U Japanu, s druge strane, broj sati godišnje se smanjio za 17 posto a u Francuskoj za 24 posto. U globalu je trećina Amerikanaca bila premorena zbog posla 2004, prema izvješću instituta Families and Work iz New Yorka.

Amerikanci su postali radoholičari.

U SAD-u i Kanadi radoholizam je i dalje smatran kao “ovisnost vrijedna poštovanja”, ali je kao i svaka druga ovisnost. “Da, radoholizam je ovisnost, opsesivno kompulzivni poremećaj, i nije isto što i naporan rad ili povremeni dodatni radni sati,” kaže Brian Robinson doktor psihologije, jedan od vodećih istraživača tog poremećaja, i autor Knjige “Prikovani za stol” i drugih knjiga o radoholizmu. Radoholičareva opsjednutost poslom prisutna je u svim aspektima njegovog života, što ga sprječava do održava zdrave veze, hobije, i zbog toga zanemaruje i vlastito zdravlje.

Tko su ti radoholičari? Nema tipičnog profila osobe, iako su Baby Boomeri skloniji biti radoholičari nego Generacija Y (milenijalci). Većina radoholičara je uspješno. Radoholičari imaju veću vjerojatnost da postanu menadžeri i izvršni direktori, češće su nezadovoljni balansom radnog i privatnog života i u prosjeku rade preko 50 sati tjedno. Zanemaruju svoje zdravlje sve do kraha i ignoriraju prijatelje i obitelj. Izbjegavaju godišnji odmor kako ne bi izostali s posla. A čak i kad odu na godišnji, nisu potpuno u trenutku, jer su im misli i dalje na poslu (nemojte zanemariti moć godišnjeg odmora).

U Američkim tvrtkama, pogotovo velikim, pretjerani rad je norma. U društvu gdje je predanost poslu hvaljena, radoholizam je neizbježan. Rad je u središtu modernog života. Ako previše radite možete dobiti pohvalu u korporativnom svijetu, a kritizirani ćete biti zbog neusklađenosti privatnog i poslovnog života.

Radoholizam mnogi Amerikanci nose s ponosom. Profesionalci rade upornije nego ikad, i 40-satni radni tjedan je prošlost. Radoholizam je ukorijenjen u Američki mentalitet. Mnogim zaposlenima, rad je centar društvenog života i prijateljstava.

Osobne veze, koje su se nekad sklapale preko obitelji, prijatelja i društvenih organizacija, sada nastaju an radnom mjestu. Najčešći komentari za ručkom i na mjestima sastanaka su: “Imam posla preko glave”, “Ne stižem sve”, i “Nemam dovoljno vremena.”

Za prekomjeran rad ne snose svu krivicu poslodavci i šefovi. Laura Vanderkam, autorica knjige “Što većina uspješnih ljudi radi vikendom,” zaključila je da mnogim radnicima manjka samodiscipline da odrede granicu između poslovnog i privatnog života. Mnogi radnici kažu da se osjećaju potrebnima i važnima kad rade više.

Donosi li višak radnih sati i veću produktivnost?

Prema istraživanjima, ne donosi. Ekonomisti već neko vrijeme naglašavaju kako prekomjeran rad negativno utječe na produktivnost. John Hicks, Britanski ekonomist, bio je jedan od prvih koji su se bavili tom temom, i još je 1930. godine zaključio da produktivnost opada s porastom radnih sati.

John Pencavel sa Sveučilišta Stanford u svom je istraživanju pokazao kako smanjenje radnih sati može biti dobro za produktivnost. Studije je pokazala da produktivnost značajno opada kad se radi više od 50 sati tjedno. Njegovo je istraživanje pokazalo da preskakanje dana odmora (nedjelje), šteti produktivnosti.

Istraživanje Draugiem Groupe, tvrtke koja se bavi društvenim istraživanjima, pokazalo je uz pomoć aplikacije DeskTime, koje su navike najproduktivnijih zaposlenika. Otkrili su da su najproduktivniji zaposlenici nisu radili više sati od drugih. Nisu čak ni odradili puni osmosatni radni dan. Uzimali su redovite pauze (17 minuta pauze nakon 52 minute rada). Druge studije su pokazale da 90 minuta rada bez pauze umanjuje kognitivne sposobnosti. Ključna stvar kod pauza je fokus – produktivni ljudi su u pauzama radili nešto posve nepovezano s poslom umjesto da su provjeravali email, obavljali pozive ili slično. Oni su se u pauzama šetali, čitali knjige, meditirali i družili se.

Ima još dokaza u prilog tome da dodatni sati ne povećavaju produktivnost. U Grčkoj je broj radnih sati u prosjeku drugi najviši među članicama OECD-a, samo Koreanci rade više, a njihovo gospodarstvo je u rasulu zbog nedostatka produktivnosti. S druge strane njemačko i švedsko gospodarstvo je jako moćno, a tamo ljudi rade značajno kraće.

Duže radno vrijeme povezano je i s odsutnosti zaposlenika i njihovim izgaranjem. The Center for Disease Control and Prevention posvetio je čitavu web stranicu za upozoravanje na efekte prekomjernog rada, pogotovo ako ti sati nisu plaćeni.

Istraživanje UBS- pokazalo je da Francuzi rade najmanje sati godišnje na svijetu. Svjetski prosjek rada je 1902 sata godišnje (u gradovima na kojim je istraživanje provedeno), s tim da puno više rade u Aziji i na Bliskom Istoku. Ljudi u Lyonu i Parizu s druge strane rade puno manje od prosjeka – 1582 sata godišnje u Lyonu, a u Parizu 1594. Nationmaster stavlja Francusku na 18. mjesto s obzirom na BDP po stanovniku (36.500 američkih dolara po osobi), a Francuzi rade znatno manje nego većina radnika u razvijenim zemljama. Održavaju visok standard iako rade 16% manje nego prosječan svjetski radnik, i skoro 25% manje od Azijaca.
U drugom dijelu ćemo više doznati o utjecaju tehnologije na produktivnost, o ljudskoj pažnji i o multitaskingu.
(preuzeto s psychologytoday)