Nedavno sam upoznao jednog zanimljivog i poduzetnog čovjeka s kojim sam dogovarao suradnju na jednom novom Intonacijinom projektu. Nakon nekih pola sata veoma ugodnog razgovora, shvatio sam da mi je kod njega nešto čudno. Trebalo mi je još barem petnaest minuta da shvatim u čemu je stvar: on je govorio o zaradi kao o nečem najnormalnijem. Kad je on izgovarao tu riječ, nije zvučala kao psovka.
Nije mi drugo trebalo da shvatim u čemu je stvar. Kad sam ga pitao je li živio u inozemstvu, rekao mi je da je proveo malo manje od deset godina u jednoj zapadnoj zemlji. U zemlji u kojoj činjenica da netko radi neki posao kako bi zaradio novac nije sramota. U zemlji u kojoj je zarada pozitivna i poželjna pojava, a ne osobina državnog neprijatelja.
Na žalost, mi živimo u zemlji u kojoj je onaj tko zarađuje državni neprijatelj. Imamo slučaj da je jedan od viđenijih političara izjavio kako svaki profit znatno viši od kamatne stope treba progresivno oporezovati. U poslovnim novinama.
Osobno me šokiralo iskustvo s početka mandata sadašnje vlasti, kad sam na kavi s jednim od najmoćnijih ljudi u državi, SDP-ovcem, slušao o tome kako je najveći problem hrvatskog gospodarstva samovolja poduzetnika te kako će dovođenjem poduzetnika “u red” poreznom presijom gospodarstvo samo od sebe krenuti naprijed. Kakvi su bili rezultati toga, ne trebam ni navoditi.
Neprijatelji zarade i profita zaboravljaju da je to često jedan od presudnih motiva koji će natjerati ljude da se odreknu sigurnosti i relativnog komfora rada za druge, i odvaže se na rizik poduzetništva.
Važna je i strast, naravno. Moj osobni background je novinarstvo, profesija u kojoj već dugi niz godina nema nikoga tko je tamo zbog zarade, jer u novinarstvu neke zarade baš i nema. Možda je netko drugi strastven prema nekoj drugoj grani ekonomije, ili prema samom poduzetništvu u čistom obliku. Ali zarade, na kraju svega, mora biti.
Prezir prema zaradi vjerojatno je usađen u ovaj narod tijekom 45 godina socijalizma. Čim je režim počeo popuštati, pojedini poduzetni građani krenuli su s nekim sitnim obrtima i trgovinom. Od njih je odmah u medijima stvoren monstrum imena “privatnik”, fantomski bogataš koji je u filmovima prikazivan kao vlasnik ekstravagancija poput kuće, vikendice i niti pet godina starog automobila njemačke proizvodnje. Osnovna ideja vodilja propagande bila je da zarade nema bez eksploatacije “čovjeka po čovjeku”.
Danas smo se zatekli u svijetu gdje zarada definira vrijednost našeg društva. Ne u smislu da neko društvo vrijedi samo toliko koliko novca može zaraditi. Nego u smislu da samo onoliko koliko zaradimo možemo vratiti u naše zdravstvo, školstvo, znanstvene institucije. A to je, već osam godina za redom, iz godine u godinu sve manje i manje. Da ne ulazimo u makroekonomiju, zarađeni novac možda nije idealna mjera vrijednosti društva, ali je vjerojatno najbolja koja postoji.
Tek kad shvatimo da zaradi vrijedi težiti, moći ćemo bez grižnje savjesti zarađivati i vraćati društvu. Možda jednog dana kad se vrate ovi koji se upravo odseljavaju u zemlje koje su to već shvatile.