Sjećate li se kako je život bio drukčiji kad ste bili dijete? Tad ste samo radili razne stvari. Nikad niste razmišljali “Koje su prednosti igranja košarke naspram nogometa?” Samo ste trčali u dvorištu i igrali oba sporta. Igrali ste kukala, gradili kule od pijeska, pitali šašava pitanja, tražili kukce, kopali po zemlji, i glumili da ste strašno čudovište.
Nitko vam nije rekao što da radite, samo ste instinktivno radili; vođeni jedino znatiželjom i uzbuđenjem.
A stvari su bile jednostavnije: ako vam je košarka dosadila, prestali bi ste je igrati. Bez ikakve grižnje savjesti. Bez svađe i rasprave. Nešto vam se ili sviđalo, ili nije.
Ako ste htjeli tražiti kukce, to ste i radili. Nije bilo previše analiziranja, poput:”Je li traženje kukaca baš ono što trebam raditi sad? Nitko drugi ne traži kukce, znači li to da nešto nije u redu sa mnom? Kako će traženje kukaca utjecati na moju budućnost?”
Nije bilo takvih gluparija. Ako vam se nešto sviđalo, to ste i radili.
Danas je mnogo ljudi izgubljeno, i nije rijetkost da guglaju i “how to find your passion?”
Kako itko može odgovoriti na to teško pitanje? Ako sami ne znate što ćete sa sobom, zašto bi neki pisac na internetu znao? Pisci nisu gatare.
Ali shvatite sljedeće: to “neznanje” je nužno. Život je pun nepoznanica, ali morate djelovati unatoč neznanju. Tako život funkcionira. I neće odjednom postati jednostavan samo zato što ste shvatili da volite svoj posao čišćenja septičkih jama, ili zato što je vaš kratki film dospio na festival u Sarajevu.
Ljudi samo misle da trebaju “pronaći strast”, i sve će odjednom procvati.
To je glupost. Već ste pronašli strast, samo je ignorirate. Budni ste otprilike 16 sati dnevno, što radite u to vrijeme? Nešto očito radite. Pričate o nečem. Istražujete određenu temu na internetu više od drugih, o njoj češće razgovarate, zauzima vam dobar dio slobodnog vremena, bez da ste možda toga svjesni.
Strast vam je pred nosom, samo je izbjegavate, iz nekog razloga. Kažete si: “Da, volim stripove, ali to se ne broji. Ne može se zaraditi na stripovima:”
A jeste li uopće pokušali?
Problem nije nedostatak strasti. Problem leži u produktivnosti. Problem je i u percepciji, i u prihvaćanju.
Problem je u ovakvom razmišljanju: “Ali to jednostavno nije realistična opcija”, ili “Mama i tata bi me ubili kad bih to isprobao, oni žele da budem doktor”, ili “To je suludo, zarada u toj branši nije dovoljna da si kupim BMW šesticu.”
Problem nije u strasti. Bitni su prioriteti.
I tko je rekao da nužno morate zarađivati radeći nešto što volite? Otkad to svi moraju voljeti svaku sekundu svoga posla? Što fali normalnom poslu u uredu s ljudima koji su vam dragi; svoju strast uvijek možete ganjati u slobodno vrijeme. Je li se svijet odjednom okrenuo naopačke, ili su ovakve ideje prečesto slogani reklama?
Evo hladan tuš: svaki posao je ponekad dosadan. Ne postoji strastvena aktivnost koja vam nikad neće dosaditi, koja vam neće povremeno izazvati stres, i na koju se nikad nećete žaliti. Ne postoji. Čak i ljudi koji žive svoj san sigurno mrze neke aspekte svog posla (blogger Mark Manson kaže da mrzi 30% svojeg posla); nekad više, nekad manje.
To je život.
Problem je i u očekivanjima. Ako mislite da trebate raditi 70 sati tjedno i spavati u uredu kao Steve Jobs, i uživati u svakom trenutku, to znači da ste gledali previše glupih filmova. Ako mislite da bi se trebali svako jutro ustati plešući jer se veselite odlasku na posao, živite u oblacima. Život ne funkcionira tako. To je nerealno. Trebate pronaći ravnotežu.
Mark kaže da njegov prijatelj posljednje tri godine pokušava pokrenuti biznis za online prodaju raznih stvari. I ne uspijeva mu. Godinama govori da će napraviti to i to, ali nikad ništa ne postiže.
Ali kad ga bivši kolega zamoli za izradu loga, ili dizajn plakata i slično, on se baci na to kao strvinar na truplo.
I dva dana kasnije ponovo trabunja: “Čovječe, stvarno ne znam što bih trebao raditi.”
Postoji puno takvih ljudi. Oni ne moraju pronaći strast. Njih je strast već pronašla. Ali ignoriraju to. Strah ih je ozbiljno pokušati.
To je kao da onaj dečko iz dvorišta kaže: “Kukci jesu kul, ali nogometaši zarađuju više, pa se moram siliti da igram nogomet svaki dan.”, dođe doma i govori kako ne voli odmor.
A to je glupost. Svi volimo odmor. Problem je što se svjesno odlučio ograničiti zbog nekih bezveznih ideja o uspjehu i tome što bi trebao raditi.
Marka pitaju i kako postati pisac. Kaže da nema pojma.
Njegova priča:
“Dok sam bio dijete, pisao sam kratke priče u sobi iz zabave. Kao tinejdžer sam pisao glazbene kritike i eseje o bendovima koje sam volio, i ne bi to nikome pokazao. Kad sam otkrio internet, pisao sam satima na forumima o svakakvim temama – od magneta za električne gitare, do uzroka rata u Iraku.
Nikad nisam na pisanje gledao kao na potencijalnu karijeru. Nisam pisanje smatrao ni hobijem, ni strašću. Meni su strasti bile tri teme o kojima sam pisao: glazba, politika, i filozofija. Pisanje je bilo nešto što sam radio jer mi se dalo.
I kad sam počeo tražiti “karijeru u koju ću se zaljubiti”, nisam trebaopuno misliti. U biti, uopće nisam trebao tražiti. Taj poziv je mene odabrao. To je nešto što sam ionako radio svaki dan, od djetinjstva, bez da sam o tome razmišljao.
Evo još jedna stvar koja će neke možda začuditi: Ako trebate tražiti svoju strast, vjerojatno je nećete pronaći.
Ako vam je nešto strast, već sada je dijelom vašeg života.
Meni nije palo na pamet da pisanje 2000 riječi na forumima nije zabavno svima. Moj prijatelj nije shvatio da dizajniranje loga nije svima lagano i zabavno. Njemu je to prirodno, i ne može zamisliti da je drukčije. I zbog toga bi se vjerojatno trebao posvetiti dizajnu.
Dijete ne ide na igralište pitajući se “kako ću pronaći zabavu?” Ono samo izađe i zabavlja se.
Ako morate tražiti nešto u čemu uživate, nećete u ničemu uživati.
Već u nečemu uživate. Već uživate u mnogim stvarima. Samo to ignorirate.
(prilagođeno s bloga Marka Mansona)
