Ako netko zna kako postići da se 20 tisuća posjetitelja koncerta ili festivala zabavi, ili 300 sportaša utrkuje sedam dana i noći bez prekida, ili da neki event neovisno o karakteru protekne točno onako kako je zamišljeno, a da nitko ne primijeti one žice koje se kriju iza kulisa i sav trud stotina ljudi u organizaciji, onda je to Marko Perica. Veoma iskusan u organizaciji kompleksnih događaja, iako mu je tek četrdeset godina, Marko Perica danas je direktor i izvršni producent tvrtke fakat.
fakat. se bavi organizacijom i realizacijom kako vanjskih tako i svojih, inhouse, događaja. Oni variraju od korporativnih i korporacijskih evenata i konferencija, preko koncerata i festivala, pa sve do projekata koji pokrivaju široke zahtjeve tržišta i klijenata raznovrsnih tvrtki i brendova, a u kojima fakat. sudjeluje od ideje do realizacije.
Od Marka Perice doznajemo što mu je bilo potrebno za početak, kako dolazi do ideja, kako bira zaposlenike te kako mu je posao postao lifestyle.
“Kad sam radio u Hong-Kongu jedan čovjek, kojeg sam nazvao svojim mentorom, mi je rekao kako se sve velike stvari u životu događaju slučajno ili u birtiji. Tada sam imao dvadeset i dvije godine i nisam to razumio. Danas mi je u potpunosti jasno. Čitav život se bavim kreativom u smislu autorskog rada kroz glazbu i pisanje glazbe, a i svi projekti su isto tako kreativa. Meni su sve ideje zaista došle slučajno. Nikad u životu nisam sjeo za stoli odlučio napisati pjesmu, napisati glazbu, osmisliti projekt ili bilo što drugo napraviti. Sjećam se da sam hodajući po Sljemenu utrčao u jedan od onih planinarskih domova i na komadu salvete ili računu napisao stih ili neku ideju koja bi mi došla. Ja volim kad se stvari događaju i kad ih ne provociramo previše. Ovu našu malu zajednicu od prosjeka izdvaja to što mi posao više shvaćamo kao umjetnost, a ne kao mehanizam za zaradu novca.” objašnjava Perica kako dobiva ideje za poslovne projekte.
Najtočniji feedback
O svojim idejama često priča roditeljima ili sedmogodišnjoj kćeri jer mu je najdraži feedback od osoba koje nisu stručnjaci. “Ona pojma nema o čemu ja pričam, ali upravo zato što nema pojma mi je bitno njezino razmišljanje, njezina spontana reakcija, energija koju pošalje u trenutku primanja informacije. To mi je najtočniji feedback.”
Za odvažiti se na pokretanje velikih projekata kao što su na primjer Terra Incognita ili pokretanje vlastitog posla, kaže da je potreban spoj hrabrosti i ludosti. Ili možda ljepiš izraz za to – odlučnost. U životu ga ne zanima prosječnost.
“Nikad se nisam bojao. Strah je po meni najiracionalnija i najopasnija kočnica u životu.” kaže Perica.
Razlika između prvih projekata na kojima je radio i ovih sad je, kaže, samo u tome što mu je ranije bilo potrebno više vremena za pripremu. Ludost i odvažnost su ostale ista.
Na pitanje je li formalno obrazovanje važno za ovaj posao odgovara:
“Ja nikad u životu na intervujuu nisam nikog pitao koju školu ima. Ako biram nešto što nije klasična ljudska osobina, onda pitam o iskustvu. Iskustvo je nešto što se ne može kupiti i ne može steći formalnim obrazovanjem i može biti velika prednost. Kad tražim poslovne suradnike, odnosno ljude s kojima ću raditi i koji će biti partneri u provedbi mojih ideja, više sam baziran na karakter osobe jer smatram da se sve ostalo može prilagoditi i naučiti.”
“Mi svi puno pažnje posvećujemo odabiru životnog partnera, nekog s kim misliš provesti dugoročni period koji si unaprijed odredio i moraš to pomno odabrati, s njim ćeš provesti neko određeno vrijeme. I s tom osobom provedeš, u njaboljem slučaju 4 sata dnevno. A sa svakim svojim zaposlenikom ili radnim kolegom provedeš od 8 do 12 sati dnevno”.
Organizacija velikog projekta
Smatra da diploma prije svega može biti plus zaposleniku da lakše uđe u sistem, ali njemu nije prioritet, a najmanje uvjet. On je, kaže u šali, jedva završio srednju školu iako ga jako veseli učenje kad nije klasično nego kad uči iz vlastitog iskustva. Ili tuđeg.
Ipak kaže kako je ulog u znanje najbolji ulog koji si čovjek može priuštiti i da je komad papira koji se zove diploma i iza kojeg stoji stečeno znanje veliki plus.
Svoj posao ne opisuje kao posao nego kao lifestyle i kaže kako to u njegovom slučaju nije tek fraza.
“Ja imam veliku sreću da čitav život radim ono što hoću i ono što volim. Mogu reći da je moj posao sigurno najljepši posao na svijetu. Ja sam i na terenu i u uredu, odem kad hoću, dođem kad hoću. Iako to u konačnici nije tako. Družiš se sa puno neobičnih , zanimljivih ljudi, sa zvijezdama… Jedini loš dio mog posla je što sam, na žalost, upoznao sve svoje idole. ”
Na pitanje kako izgleda organizacija velikog projekta kao što je na primjer Terra Incognita, odgovara: “To nije projekt strukturalno postavljen da iza njega stoji neka velika organizacija, nego je taj projekt postavljen od puno velikih organizacija. I to je potencijalno najveća opasnost takvog jednog velikog projekta gdje ti imaš jednu veliku agenciju koja je to osmislila. U principu je najbitnije igrati se psihologa. Amortizirati sva ta ega, staviti ih na hrpu i iz njih izvući sve najbolje.”
Kad su u pitanju eventi, objašnjava, ne postoji unificirani opis. “Svaki event je projekt za sebe i svaki je različit. I projektu i klijentu pristupamo isključivo individualno. Mi ćemo uvijek reći svoje mišljenje i svoje ideje, ali ako je provedbeni event, radimo isključivo prema želji klijenta.
Ako zajedno razvijamo projekt onda je već malo drugačija situacija. Mi držimo neke svoje stavove, klijent neke svoje pa se nađemo na sredini. Tu nitko ne ratuje i ne radi se jedni protiv drugih. Tu i jedni i drugi argumentrano brane svoje stavove. Treća opcija, ako je projekt naš, a klijent je samo sponzor, to je onda neka vrsta autorskog prava. Ali ja sam dovoljno rano shvatio koju količinu ega treba imati da bi u životu uspio, a koju količinu treba spremiti u ladicu da bi isto tako uspio. Imam i životnog i poslovnog iskustva da znam slušati ljude. Puno sam u životu napravio pričajući, šta bi tek da sam znao šutjeti.” uz smijeh kaže Perica.
Svom timu ne voli šefovati. Kaže da je stvari puno lakše napraviti kad se ne postaviš kao šef, a svi znaju da jesi. Ako se u firmi stvori poluobiteljsko okruženje, onda nije potrebno isticati tko je šef. “Ako te ljudi poštuju onda imaš autoritet.” objašnjava Perica.
Na pitanje o povjerenju u zaposlenike odgovara kako nije controlfreak i apsolutno ima povjerenja u ljude koje je sam odabrao, posebno u ljude iz menadžmenta, voditelje projekata, koji snose dio odgovornosti.
Prosječnost je za kukavice
“Ja moram znati čitati reporte. Ako sam ja, što u većini slučajeva jesam, izvršni producent i stojim iza toga i odgovaram samom sebi ili nekome od klijenata, ja moram imati uvid u sve. No, mislim da je povjerenje jedna od najbitnijih, ako ne i najbitnija stvar kod izvršnih producenata – povjerenje u vlasiti tim.”
O svom timu kaže: “Meni je super drago ako netko shvati da smo najbolji, ali ne volim to isticati niti to ikad radim.”
“Sve što radim u životu, mora imati nešto što mi izbaci osmijeh na lice. Da sam sebe zamislim i sam sebe preispitam. Tko nije spreman na izlazak iz comfort zone se ne može baviti bilo kakvom vrstom kreativnosti.”
Smatra da su puno stvari u branši promjenili i postavili određene standarde koji se danas slijede. Jer, kako kaže, sve se počelo svoditi na neki unificirani model, a to ga ne zanima. ”Prosječnost je za kukavice. Danas uvelike fali mašte, inovativnosti, hrabrosti i odlučnosti. Ljudi evidentno ne vole izlaziti iz comfort zone. Ja nisam takav i neću se pomiriti s tim. Svaki novitet koji je dobar na kraju je prihvaćen, Samo moraš imati hrabrosti prezentirati ga, argumentirano stati iza njega i ustrajati u njemu. Ja se volim igrati s novim stvarima jer su one bezbolne. Ne mogu ništa loše donijeti. Ne može ništa loše napraviti. Možeš eventualno ne napraviti ništa.”
Na pitanje kako izgleda njegov radni dan i ima li neke posebne rituale odgovara: “Nisam čovjek od ritualan i nemam, kako bi Ibrica Jusić rekao, neku svoju marku pića. Moj oblik posla ne može pratiti rituale. Ja jedan dan dođem doma u 5 popodne, igram se s djecom, odem ih uspavati i zaspem s njima u 9, a drugi dan dođem u 4 ujutro doma. Neovisno kad dođem doma se probudim pa odvedem dijete u školu pa onda opet, ako tijelo to traži, odem spavati.”
Ovisno o eventu koji organiziraju i u kojoj je fazi organizacija, ipak postoji raspored aktivnosti kojeg se pridržavaju.
Iako voli novitete, još uvijek bilježi u rokovnik gdje treba biti i kada treba biti i što treba napraviti. Raspored aktivnosti nije pravilo kojeg se strogo moraju pridržavati, pa si povremeno nakon ručka dozvoli petnaestak minuta odmora. Ono gdje nema iznimke niti isprike je provedba projekta koja zahtjeva točnost.
Neovisno o količini posla koju ima, obitelj smatra svojim utočištem i trudi se posvetiti što više vremena djeci, jer, kaže, ne želi da djeca odrastaju i da mu netko sutra prepričava kako su odrastala.
Osim obitelji, ispušni ventil od posla mu je sport jer, kao u svakom drugom poslu i u ovom puno vremena provodi sjedeći pred računalom.
Iako kaže da nikad nije dijelio savjete, zamolili smo ga da da savjet mladim ljudima koji započinju svoj posao: “Mislim da je mladom čovjeku najbitnija stvar da osluškuje sebe. I preispituje se. Ne druge. Nitko nikad u životu neće odlučiti umjesto tebe niti napraviti nešto umjesto tebe. Ne treba u životu na sve imati odgovor ili postaviti pitanje zašto? Dobro je dopustiti da se stvari događaju ne tražeći razloge ili odgovore zašto se događaju. Šta god da se dogodi dogodi se zbog nečeg dobroga. Možda mi to u tom određenom trenutku ne razumjemo, ali ponavljam, ne treba sve u životu razumjeti.
Informirajte se, čitajte, osluškujte, ali u konačnici preispitujte se. I donosite odluke.
I da, smijte se! Puno se smijte. Kad se smiješ ne može ti nitko ništa.”