U lipnju 2004. godine, fotograf Arno Rafael Minkkinen održao je govor na promociji studenata fotografije na fakultetu u New Englandu.
Dok je gledao studente, Minkkinen je s njima podijelio jednu jednostavnu teoriju, koja, po njegovom mišljenju, određuje uspjeh odnosno neuspjeh. Nazvao ju je “Teorija glavne Helsinške busne stanice”.
Teorija glavne Helsinške busne stanice
Minkkinen je rođen u Helsinkiju, u Finskoj. U centru prijestolnice nalazi se velika busna stanica, i govor je započeo opisujući ju.
“Dvadesetak perona nalaze se na trgu u centru grada”, rekao je Arno. “Na vrhu svakog perona nalazi se znak s brojevima buseva koji polaze odatle. Piše, na primjer: 21, 71, 58, 33, i 19. Svaki od tih buseva ide istom rutom barem 1 kilometar, i na putu staje na stanicama.”
Nastavlja: “Sad recimo, ponovo metaforički, da svaka busna stanica predstavlja godinu u životu fotografa. Što znači da bi treća stanica bila treća godina fotografskog rada. Ok, dakle, radite tri godine fotkajući aktove. Neka to bude bus broj 21.”
“Nakon te tri godine odete sa svojim aktovima u Muzej likovne umjetnosti u Bostonu, i kurator vas pita jeste li upoznati s aktovima Irvinga Penna. Njegov bus, broj 71, vozio je istom linijom. Ili ih pak otiđete u Parišku galeriju, da bi vas tamo podsjetili na rad Billa Brandta, koji predstavlja bus 58, i tako dalje. Vidno šokirani, shvatite da već tri godine radite nešto što je netko drugi već napravio.”
“Potom siđete s busa, i pozovete taksi – jer je život kratak – i krenete natrag na glavnu busnu stanicu tražeći drugi peron.”
“Ovoga puta”, rekao je, “uslikat ćete fotografije dimenzija 8×10 ljudi na plaži s građevinske dizalice. Imate tri godine rada na tome, i nekoliko ciklusa tog sadržaja. Niste li vidjeli rad Richarda Mirsacha? Ili ste se pak odlučili slikati palme na plaži, isto što je radila Sally Mann?”
“Stoga, ponovo silazite s busa, zovete taksi, vraćate se na glavnu stanicu, i pronalazite novi peron. To se nastavlja tijekom vašeg kreativnog života, uvijek vaš novi rad uspoređuju s tuđim.”
“Ostanite u busu”
Minkkinen je zastao. Pogledao je studente i pitao: “Što učiniti?”
“Jednostavno je”, rekao je. “Ostanite u busu. Ostanite u j***nom busu. Jer ako ostanete, s vremenom ćete vidjeti razliku.”
“Busevi koji odlaze s glavne Helsinške stanice idu istim smjerom, ali samo jedno vrijeme – možda kilometar ili dva. Nakon toga im se putevi razilaze, i svaki broj ide na jedinstvenu destinaciju. Bus 33 odjednom skrene na sjever. Broj 19 na jugozapad. Jedno vrijeme možda broj 21 i 71 idu jedan za drugim, no, i oni se raziđu. Irving Penn ide nekamo drugdje.
“Upravo to razdvajanje nas razlikuje”, zaključuje Minkkinen. “A kad jednom uvidite razliku između vašeg rada, i rada ljudi čijim se djelima divite – na posljetku, oni su vas i inspirirali na rad – vrijeme je da tražite načine za vlastiti probitak. Odjednom će drugi primjećivati vaš rad. Sad sve više radite samostalno, i sve se više odvajate od uzora. Vaša vizija se oslobađa. I dok se vaš dugogodišnji rad bude nagomilavao, kritičari će postati intrigirani, ne samo time što dijeli vaš rad od Sally Mann ili Ralpha Gibsona, već i vašim ranijim radovima!”
“Dobijete cijelu busnu rutu natrag. Fotografije koje ste printali prije dvadeset godina odjednom dobivaju pažnju kritike, i neke od njih se prodaju po visokoj cijeni. Na kraju – tamo gdje bus stane, a vozač izađe popiti kavu i popušiti cigaretu – tek tada je posao gotov. To može biti kraj vaše umjetničke karijere, ili pak kraj života, ali vaš rad je sada iza vas: početne (takozvane) imitacije, probijanje, usponi i padovi, kasna remek djela, i to sve uz vaš jedinstven žig.”
“Zašto? Jer ste ostali u busu”.
Vodi li ustrajnost do uspjeha?
Za usavršiti svaku vještinu potreban je konzistentan rad. Naravno, potrebno je naučiti nositi se s dosadom, i raditi na cilju svaki dan.
Teorija glavne Helsinške busne stanice može vam pomoći da ustrajete. Kako?
- Uzmite u obzir studenta na fakultetu. Tijekom života je vjerojatno proveo preko 10 000 sati u učionici. Je li on zbog toga stručnjak u učenju, i može li naučiti svaku informaciju koju čuje? Ne. Većina sadržaja predavanja zaboravi se neposredno nakon.
- Uzmite za primjer osobu koja svaki dan radi na računalu. Ako vi već godinama radite u uredu, vrlo je vjerojatno da ste proveli više 10 000 sati pišući mailove. Uz toliko puno pisanja, zar niste spremni napisati odličan roman? Vjerojatno ne.
- Sad razmislite o osobi koja svaki tjedan ide u teretanu. Mnogi ljudi to rade godinama, ako ne desetljećima. No, jesu li građeni kao vrhunski sportaši? Jesu li jaki kao elitni snagatori? Teško.
Ključna stvar kod teorije Helsinške busne stanice je ta što vas potiče ne samo da radite više, nego da radite iznova.
Provjeren put: nije toliko bitan rad, koliko je bitno raditi iznova
Prosječan student nauči neku ideju jednom. Najbolji studenti ponovo uče ključne ideje. Prosječan zaposlenik napiše email jednom. Elitni spisatelji iznova pišu poglavlja. Prosječan ljubitelj fitnesa bez razmišljanja prati tjednu rutinu. Najbolji sportaši aktivno promišljaju o svakom ponavljanju, i stalno poboljšavaju tehniku. Takvo ponavljanje i ispravljanje je najbitnije.
Da se vratimo na bus – fotografi koji siđu s busa nakon nekoliko stanica, i ulaze u novi, svejedno rade cijelo vrijeme. Sigurno rade više od 10 00 sati. No, oni pak ne rade nešto iznova. Prezauzeti su skakanjem s linije na liniju u nadi da će pronaći jedinstvenu rutu, bez da se fokusiraju na ponavljanje, i ispravljanje starih ideja. A upravo je to ključ jedinstvenog i predivnog rada.
Ostankom u busu, dajete si vremena za prerađivanje i reviziju rada, dok ne stvorite nešto jedinstveno, inspirirajuće, i izvrsno. Samo ako ostanete na busu ćete otkriti tajne majstora.
Knjiga Malcolma Gladwella popularizirala je tezu da je za stručnost u nekom području potrebno 10 000 sati promišljene vježbe. Smatram da ljudima često nedostaje upravo promišljenosti pri vježbi. Ako ne obraćate dovoljno pozornosti pri ponavljanju, onda niste promišljeni.
Mnogi ljudi rade nešto 10 000 sati. Međutim, rijetki uključe u tih 10 000 sati ponavljanje. To ćete jedino postići ako stanete u busu.
Kojim ćete se vi busom voziti?
Svi smo mi u određenoj mjeri kreativci. Možda ste menadžer koji se bori za novi pothvat. Ili ste pak računovođa koji želi stvoriti brži sistem za upravljanje povratima poreza. Možda ste medicinska sestra koja želi lakše voditi bolnički boravak pacijentima. Ili ste pisac, dizajner, slikar, glazbenik koji radi na djelu koje želi podijeliti sa svijetom. Sve su to kreativci.
Bilo koji kreativac koji želi napraviti promjenu u društvu, sigurno će iskusiti neuspjeh. Prečesto na neuspjeh reagiramo izlaskom iz busa, i pozivom taksija. Nadamo se da će taj put biti ugodniji.
No, trebamo ostati u busu i predati se napornom radu i ponavljanju, promišljanju, te revidiranju ideja.
Kako bi to pak postigli, morate odgovoriti najteže pitanje. Kojim ćete se busom vi voziti?? Koju priču svojim životom želite ispričati? Koju vještinu želite godinama ponavljati i ispravljati?
Kako znati koji je pravi odgovor? Ne možete znati. Nitko ne zna koji je bus najbolji, ali ako želite ispuniti svoj potencijal, morate odabrati jednog. To je najteže pitanje u životu. Izbor je vaš, ali morate odabrati.
I kad to učinite, ostanite u busu. To je provjeren put.
(preuzeto s bloga JamesClear)
