Vrijeme je novac, i nije lako upravljati ni jednim ni drugim.
Neki ljudi jednostavno nigdje ne mogu stići na vrijeme. Kasne na sastanke i dogovore, čekaju da završi prvi stavak simfonije prije nego što mogu ući na mjesto u koncertnoj dvorani, a na spoju ih suprotna strana čeka dvadesetak minuta sama za stolom prije nego se pojave. Često se takvo ponašanje smatra arogantnim ili sebičnim, što je pogubno za društvenu reputaciju, međutim, često je tomu uzrok samo loše upravljanje, i nedostatak samokontrole.
Ljudi koji su svjesni svojeg lošeg odnošenja prema vremenu koriste trikove kako bi se poboljšali. Učinkovit trik kod kašnjenja kojeg sam ja koristio: sat na mobitelu sam pomaknuo 5 minuta unaprijed. Sam osjećaj kašnjenja me tjerao da se požurim i da odbacim distrakcije.
Prekomjerno trošenje je u biti slično. Budžet je ništa drugo doli raspored, a živjeti iznad budžeta ne razlikuje se previše od kašnjenja. Kad kasnimo na sastanak, to znači da smo vrijeme iskoristili na neprikladan način – bilo da smo dozvolili da nas iskušenja dovedu do toga da radimo nešto izvan rasporeda, ili da smo pak krivo proračunali vrijeme.
Stara izreka vrijedi: Vrijeme je novac
Prekomjerno trošenje također proizlazi iz iskušenja (da trošimo više nego što imamo), ili krivog proračuna (naše financijske sposobnosti). To znači da postavljanje vlastitog “alarma za novac nekoliko kuna unaprijed” može svima pomoći da kontroliraju potrošnju.
Možete jednostavno otvoriti novi, izmišljeni, bankovni račun koji će stalno prikazivati 1000 kuna manje nego na vašem stvarnom računu. Tako ćete biti ranije spremniji na moguća prekoračenja kredita, i vjerojatno više puta promisliti prije neke kupovine. Ako uspijete manje trošiti, i shvatite da ste u plusu na kraju mjeseca, nemojte otići na jahtu sljedeći mjesec. Stavite novac na štedni račun, i postavite svoj “alarm za novac još nekoliko dolara unaprijed.”
Postupak ponavljajte dok ne dobijete osjećaj da ste se riješili navike prekomjernog trošenja, ili dok ne postanete toliko bogati da vas nije briga.
(ideja preuzeta s psychologytoday)