Stara kockarska izreka kaže da kuća uvijek dobiva. Nekada se do te kuće ipak trebalo prošetati: do kladionice na uglu, automat-kluba ili casina. Danas je kuća u mobitelu, otvorena dvadeset četiri sata dnevno, a put od želje za okladom do uplate traje nekoliko sekundi.
Koliko se klađenje preselilo na ekran najbolje pokazuju najnoviji podaci Hrvatske narodne banke. Tijekom 2025. u Hrvatskoj je karticama na daljinu za klađenje i igre na sreću izvršeno više od 11,5 milijuna transakcija ukupne vrijednosti veće od 604 milijuna eura, gotovo 15 posto više nego godinu ranije. U isto vrijeme na online naručivanje hrane karticama smo potrošili oko 132 milijuna eura, pa je usporedba prilično slikovita: na klađenje i druge igre na sreću na daljinu otišlo je više od četiri puta toliko.
Sve se to događa baš u trenutku kada je Hrvatska fizičko kockanje počela ozbiljnije ograničavati. Prema podacima Hrvatske udruge za igre na sreću, prilagodba novim pravilima dovela je do gašenja 1.927 kladomata i zatvaranja 322 uplatna mjesta, a oko dvije tisuće terminala za klađenje prestalo je raditi u ugostiteljskim objektima. Zakon je usto zabranio oglašavanje igara na sreću na javno vidljivim površinama, poznate osobe i influenceri više ih ne smiju promovirati, a na internetu, televiziji, radiju i u elektroničkim publikacijama oglašavanje je zabranjeno od šest ujutro do 23 sata.
Moglo bi se zato zaključiti da je klađenje postalo manje dostupno, no fizička i digitalna dostupnost više nisu ista stvar. Kladomat iz kafića može nestati, a čovjek koji je na njemu igrao može istoga dana otvoriti aplikaciju kod kuće. Upravo je to tema prvog teksta serijala „Zarobljeni u ekranu: nove ovisnosti o klađenju, ulaganjima i digitalnim rizicima“: što se događa kada se financijski rizik preseli na uređaj koji nosimo od jutra do večeri i kada odluke koje su nekad tražile vrijeme i odlazak postanu trenutni impuls.
Kockarnica bez radnog vremena
Ključna razlika između klasične kladionice i one u džepu nije samo u tome što se igra preko interneta. Razlika je prije svega u dostupnosti. Fizičko mjesto zatvara vrata, udaljeno je nekoliko ulica ili nekoliko kilometara i zahtijeva odluku da se tamo ode. Mobitel je na stolu dok gledamo utakmicu, u tramvaju, u krevetu i na poslu. Ako igrač izgubi okladu u 22.14, novu može uplatiti u 22.15.
Druga je razlika brzina. Nekada se sportski listić uglavnom slagao prije početka utakmica, dok danas klađenje uživo nudi novi događaj svakih nekoliko minuta: sljedeći gol, korner, karton, rezultat poluvremena ili desetke drugih opcija. Između gubitka i nove prilike da ga se „vrati“ ostaje vrlo malo vremena, a pokušaj povrata gubitka novim ulozima jedan je od dobro poznatih znakova problematičnog kockanja.
Treća razlika je privatnost. Čovjeka koji svakodnevno ulazi u istu kladionicu netko će možda primijetiti, dok online igrač može mjesecima gubiti novac a da partner, roditelji ili prijatelji ne znaju što se događa. Novac pritom ne izlazi iz novčanika u obliku novčanica; na ekranu se samo mijenja broj, što dodatno udaljava osjećaj plaćanja od stvarnog gubitka.
Hrvatski zavod za javno zdravstvo problematično kockanje opisuje kao ponašanje koje počinje narušavati život čovjeka: kada postaje zaokupljen kockanjem, troši sve više vremena i novca, pokušava nadoknaditi gubitke i nastavlja igrati unatoč ozbiljnim posljedicama. U suvremenoj klasifikaciji ovisnost o kockanju smatra se ponašajnom ovisnošću, a izričito se razlikuju online i offline oblici kockanja.
Kad se sami zamolimo da nas netko zaustavi
Možda najzanimljiviji dokaz da dio ljudi više ne vjeruje vlastitoj kontroli nije statistika uplata nego Registar isključenih igrača. Hrvatski zavod za javno zdravstvo pokrenuo ga je 1. kolovoza 2025., a nakon prijelaznog razdoblja od 1. studenoga zahtjev za samoisključenje vidljiv je kod svih licenciranih priređivača. Do 23. srpnja ove godine u Registar je bilo upisano 11.211 ljudi.
Brojka sama po sebi ne govori koliko u Hrvatskoj ima ovisnika o kockanju, jer se u Registar može upisati i osoba koja želi preventivno ograničiti vlastito ponašanje. Ali govori nešto drugo: više od jedanaest tisuća ljudi procijenilo je da im je potreban vanjski mehanizam koji će im onemogućiti pristup igri. Putem sustava e-Građani čovjek može zatražiti isključenje koje vrijedi kod svih priređivača, uključujući online platforme.
Novi zakon upravo je na tome izgradio dio zaštite. Uvedena je stroža identifikacija igrača, ograničeno oglašavanje, zabranjeno promoviranje bonusima i besplatnim vrtnjama izvan vlastitih stranica priređivača te promocija preko influencera. Hrvatski zavod za javno zdravstvo u rujnu je objavio i posebne smjernice za suradnju s industrijom igara na sreću radi smanjenja rizika, posebno za djecu i mlade. Sama činjenica da javnozdravstvena institucija izrađuje posebna pravila suradnje s industrijom pokazuje da problem više nije moguće svesti na rečenicu da bi se ljudi jednostavno trebali „kontrolirati“.
Mladi ulaze kroz ekran
Posebno zabrinjava što se online klađenje među mladima više ne može smatrati rubnom pojavom. U hrvatskom dijelu istraživanja ESPAD, među učenicima koji su se u posljednjih godinu dana kladili, čak 71,7 posto koristilo je online okruženje. Riječ je o maloljetnicima kojima je sudjelovanje u igrama na sreću zakonom zabranjeno.
Važno je taj podatak ne tumačiti pogrešno: ne kladi se online 71,7 posto svih hrvatskih učenika, nego toliki udio među učenicima koji su se već kladili. Ali i takav podatak pokazuje gdje se navika seli. Njihovo prirodno okruženje je internet, a zaštitne mjere moraju funkcionirati upravo ondje gdje je najlakše sakriti dob, koristiti tuđi račun ili pronaći stranu platformu.
Problem nije samo u dostupnosti nego i u načinu na koji se klađenje predstavlja. Sportsko klađenje desetljećima se vezuje uz nogomet i navijačku kulturu, a digitalne platforme dodatno su ga približile jeziku aplikacija koje mladi svakodnevno koriste. Kvota postaje još jedan broj na ekranu, a uplata još jedan klik. Kad se tomu pridruže društvene mreže, „tipsteri“, grupe sa sigurnim tiketima i obećanja o zaradi, granica između zabave i ideje da je klađenje način stvaranja prihoda postaje opasno nejasna.
Država upozorava i zarađuje
Postoji i paradoks kojim ćemo se detaljnije baviti u jednom od kasnijih nastavaka. Hrvatska istodobno ograničava kockanje i od njega ostvaruje vrlo velike proračunske prihode. Prema podacima Porezne uprave, od poreza i naknada povezanih s igrama na sreću u državni se proračun tijekom 2025. slilo 388,5 milijuna eura, gotovo deset posto više nego godinu ranije.
To ne znači da država želi da ljudi gube novac, ali pokazuje zašto regulacija nije jednostavna. Potpuna zabrana mogla bi dio igrača gurnuti prema ilegalnim platformama, dok previše liberalan pristup povećava dostupnost i rizik. Između te dvije krajnosti država pokušava postaviti granice, a podaci nakon ovogodišnjih ograničenja pokazat će jesu li one smanjile problem ili samo ubrzale preseljenje prema internetu.
U nastavcima serijala otići ćemo i korak dalje od klasičnog klađenja. Bavit ćemo se trgovanjem dionicama i kriptovalutama, ali bez pojednostavljivanja prema kojem je svako investiranje isto što i kockanje. Dugoročno ulaganje i impulzivno „trading“ ponašanje nisu ista stvar, no digitalne platforme mogu koristiti slične mehanizme stalnih obavijesti, osjećaja hitnosti i nagrade. Istražit ćemo i algoritme koji potiču ponovno klikanje, dugove i sram zbog kojih se problem skriva od obitelji te pitanje tko sve zarađuje na industriji rizika.
Za početak je dovoljno pogledati mobitel. U njemu više nisu samo banka, poruke, društvene mreže i fotografije. U istom uređaju nalazi se i mogućnost da u bilo kojem trenutku uložimo novac na utakmicu koja se igra tisućama kilometara daleko, pa odmah zatim na sljedeću. Kockarnica u džepu nema neonski natpis ni vrata kroz koja se ulazi, i upravo zato je teže primijetiti trenutak kada je bezazlena zabava postala problem.
Ovaj tekst napisan je uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama i slobodan je za korištenje i prenošenje uz navođenje izvora i imena autora.