„Kladionice se više neće vratiti. Tko želi zaraditi novac, neka ide raditi.“
Tim je riječima brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva krajem listopada, nekoliko dana prije nego što je ponovno izabran, objasnio zašto je njegova vlada privremenom mjerom zabranila klađenje s fiksnim kvotama, online casina i njihovo oglašavanje. Brazil je, podsjetimo, tek početkom 2025. uspostavio regulirano tržište, a samo godinu i pol kasnije odlučio ga je ugasiti. Privremena mjera primjenjuje se od 25. rujna, ali za trajno važenje mora proći parlamentarnu proceduru u roku do 120 dana. Njezine gospodarske i pravne posljedice već su predmet osporavanja i rasprava.
Brazilski primjer je krajnost, ali dobro pokazuje dilemu s kojom se suočavaju sve države. Kada postane jasno da igre na sreću i rizično trgovanje stvaraju ozbiljne društvene štete, postoje dva instinktivna odgovora. Prvi je zabraniti. Drugi je reći da je riječ o osobnoj odgovornosti odraslih ljudi. Nijedan od njih, kako ćemo vidjeti, ne funkcionira sam po sebi.
U ovom, posljednjem nastavku serijala pitamo što je Hrvatska dosad učinila, gdje sustav propušta i što se može naučiti od drugih. Što je Hrvatska napravila Hrvatska je, za razliku od Brazila, odabrala put postupnog stezanja. Izmjenama Zakona o igrama na sreću iz 2025. oglašavanje na televiziji, radiju i internetu dopušteno je samo između 23 i 6 sati, a oglasi u tisku i na plakatima potpuno su zabranjeni. Poznate osobe više ne smiju nastupati u reklamama, a sponzorstvo je svedeno na ime i logotip priređivača. Od početka ove godine kladomati su morali nestati iz kafića. Uredbom je propisano da kladionica mora biti udaljena najmanje 200 metara od škole ili vrtića, a casino i automat klub najmanje 500 metara. Na ulazu u kladionicu sada se provjerava identitet.
Najvažnija novina je Registar isključenih igrača. Od kolovoza 2025., a potpuno od studenoga iste godine, osoba se jednim zahtjevom, primjerice preko sustava e-Građani, može isključiti iz svih legalnih kladionica, casina i online platformi u zemlji. Priređivač prije igre mora provjeriti status igrača, ali ne vidi zašto je netko isključen ni na koliko dugo. Za nepoštivanje pravila propisane su kazne do 66.360 eura.
Odaziv je nadmašio očekivanja. Krajem svibnja u Registru je bilo 9.615 ljudi, krajem srpnja 11.211, a prema podacima HZJZ-a koje je u listopadu objavio HRT, već oko 13.000. Gotovo devet od deset upisanih zatražilo je trajno isključenje. Ta brojka može se čitati na dva načina. Može značiti da mjera djeluje i da ljudi traže izlaz kad im se ponudi. Ali može značiti i da je problem bio mnogo veći nego što se mislilo. Vjerojatno je točno i jedno i drugo.
Gdje sustav propušta
U prethodnom nastavku psihijatar Davor Bodor upozorio je na najočitiju rupu: isključeni igrači, osobito mlađi, nastavljaju igrati preko tuđih računa. Registar zatvara vrata, ali ne može spriječiti da netko uđe kroz prozor koji mu je otvorio prijatelj ili član obitelji.
Postoje i druge slabosti. Loto igre smatraju se igrama „niskog adiktivnog potencijala“ pa se pri njihovoj kupnji identitet ne provjerava. Uredba o društveno odgovornom priređivanju ne propisuje zajednički limit uplata koji bi vrijedio za sve priređivače, pa igrač koji na jednoj platformi postavi granicu može nastaviti na drugoj. Porezna uprava, koja nadzire provedbu, za Hinu je navela da podatke o poduzetim mjerama ne prati izdvojeno, pa nije javno poznato koliko je priređivača kažnjeno.
Možda je najveći problem, međutim, liječenje. Prema istraživanju HZJZ-a iz 2023., oko 47.000 odraslih u Hrvatskoj kocka na način koji ima ozbiljne negativne posljedice, a još nekoliko posto ima umjerene ili blaže probleme. U 2024. u bolnicama su zbog ovisnosti o kockanju liječene 252 osobe, a zabilježena su 2.734 posjeta dnevnim bolnicama. Čak i uz izvanbolničke programe, županijske zavode i klubove liječenih ovisnika, jaz između broja ljudi s problemom i onih koji dobivaju stručnu pomoć vrlo je velik.
HZJZ to otvoreno priznaje: „Registar nije zamjena za stručnu pomoć i liječenje ovisnosti.“ Psihijatar Ante Bagarić iz Klinike za psihijatriju Vrapče iznio je statističku sliku koja to potvrđuje: trećina pacijenata se izliječi, trećina nastavlja kockati, a trećina ima recidive. Za ovisnost koja tako izgleda isključenje je tek prvi korak.
Što rade drugi
Velika Britanija, koja ima jedno od najrazvijenijih tržišta online kockanja na svijetu, posljednjih je godina uvela dvije mjere vrijedne pažnje. Prva je ograničenje uloga na online automatima: najviše pet funti po vrtnji za odrasle, a dvije funte za mlade od 18 do 24 godine. Druga je zakonski propisan namjenski doprinos priređivača, od 0,1 do 1,1 posto bruto prihoda od igara, kojim se želi prikupiti oko sto milijuna funti. Polovica ide na liječenje, 30 posto na prevenciju, a 20 posto na istraživanja. Novac od industrije tako se izravno usmjerava na saniranje štete koju ona proizvodi.
Nizozemska je išla korak dalje. Od 2023. zabranila je neciljano oglašavanje, od 2025. sponzorstva u sportu, a od listopada iste godine uvela je mjesečne limite uplata od 700 eura za starije od 24 godine i 300 eura za mlađe. Ove je godine vlada najavila gotovo potpunu zabranu oglašavanja, ukidanje bonusa, podizanje dobne granice za rizične online igre na 21 godinu i središnji sustav koji bi pratio limite na svim platformama istodobno.
No nizozemski primjer ima i drugu stranu. Prema godišnjem izvješću tamošnjeg regulatora, nelegalno online tržište u prvoj polovici 2025. po procjeni je prihodom premašilo legalno: oko 617 milijuna eura prema 600 milijuna. Regulator je među razlozima naveo upravo strože mjere zaštite i više poreze.
Paradoks zabrane
To je središnji problem svake regulacije igara na sreću. Što su pravila na legalnom tržištu stroža, to su ilegalne platforme, koje ne provjeravaju identitet, ne poštuju Registar i ne plaćaju porez, privlačnije. Igrač koji je navikao na brzinu i bonuse može otići tamo gdje ga nitko ništa ne pita. U tom slučaju zaštita je postignuta samo na papiru.
To ne znači da su stroga pravila pogrešna. Znači da moraju biti praćena učinkovitom borbom protiv nelegalne ponude: blokiranjem stranica, zabranom plaćanja prema nelicenciranim priređivačima i stvarnim kaznama. Bez toga se problem ne rješava, nego premješta.
Europa i dizajn aplikacija
Dio odgovora mogao bi doći iz Bruxellesa. Europska komisija tijekom 2026. priprema prijedlog Akta o digitalnoj pravednosti, kojim želi snažnije urediti manipulativni dizajn aplikacija i mrežnih stranica, takozvane mračne obrasce, značajke koje potiču kompulzivno korištenje i neke prakse influencerskog marketinga. Europski parlament još je u svibnju 2025. tražio da se takva pravila odnose i na online kockanje. Budući da prijedlog na datum ovog članka još nije predstavljen, njegov konačan obuhvat i rok primjene nisu poznati.
Ako prijedlog bude ambiciozan, mogao bi zahvatiti upravo ono o čemu smo pisali u trećem nastavku: obavijesti koje stižu u pravom trenutku, konfete nakon transakcije i gubitke prikazane kao dobitke. No zakonodavni postupak traje, a stručnjaci procjenjuju da nova pravila neće početi vrijediti prije kraja 2028.
Na strani ulaganja europski okvir već postoji. Istekom prijelaznog razdoblja Uredba MiCA od srpnja ove godine u potpunosti se primjenjuje na pružatelje usluga povezanih s kriptoimovinom, a ESMA je izdala upute o odgovornosti finfluencera. Ipak, nijedan propis ne može spriječiti punoljetnu osobu da novac uloži u rizičnu imovinu. Može samo osigurati da zna što kupuje. Zato je financijska pismenost, koja u hrvatskim školama nije zaseban predmet, jednako važna kao i regulacija.
Gdje počinje odgovornost
Što bi, dakle, sustav mogao učiniti bolje? Na temelju onoga što smo u ovom serijalu vidjeli, nekoliko je smjerova prilično jasno. Prvi je novac. Država od igara na sreću godišnje prikupi gotovo 390 milijuna eura. Namjenski dio tog iznosa, po uzoru na britanski model, mogao bi se izravno i trajno usmjeriti na liječenje, prevenciju i istraživanje, uz javno dostupne podatke o tome koliko se na to doista troši. Drugi su podaci. Bez javnih podataka o tome koliki udio prihoda dolazi od najaktivnijih igrača, koliko je priređivača kažnjeno i koliko ljudi čeka na liječenje, nemoguće je procijeniti djeluju li mjere. Treći je zajednički limit. Registar je pokazao da Hrvatska može izgraditi sustav koji povezuje sve priređivače. Isti bi se princip mogao primijeniti i na limite uplata, kako to planira Nizozemska. Četvrti je obitelj. Kao što smo vidjeli u četvrtom nastavku, roditelji, partneri i braća često prvi primijete problem i najčešće ga pogrešno pokušaju riješiti vraćanjem dugova. Njima je potrebna informacija i podrška, a ne samo ovisniku.
Na pitanje iz naslova odgovor je, dakle, potvrdan, ali s ograničenjem. Sustav ima odgovor, ali ne i cijeli. Država može ograničiti dostupnost, oglašavanje i manipulativni dizajn. Može financirati liječenje i obvezati industriju da plati dio štete. Ali ne može umjesto pojedinca odlučiti hoće li uplatiti još jedan listić. Ono što može jest da ta odluka bude doista slobodna, a ne proizvod algoritma koji točno zna kada ćemo popustiti. Između brazilske zabrane i potpune slobode tržišta postoji prostor u kojem se odgovornost dijeli: igrač je odgovoran za svoje odluke, ali oni koji na tim odlukama zarađuju odgovorni su za uvjete u kojima se donose.
Ako vi ili netko vama blizak ima problem s kockanjem ili razmišlja o samoozljeđivanju, potražite pomoć liječnika ili nazovite hitnu službu na broj 112.
Ovaj tekst napisan je uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama i slobodan je za korištenje i prenošenje uz navođenje izvora i imena autora.