Nakon lista čekanja, skupih privatnih domova, sela bez liječnika, iscrpljenih kćeri i domova bez njegovateljica, ostaje najvažnije pitanje: može li drukčije? Može. Ne radi se samo o novcu: zemlje koje su to riješile skrb su pretvorile u pravo, a ne u stvar sreće.
– Za jedan mjesec skrbi odu dvije mirovine.
Tako je ovog ljeta jedna Slovenka iz Gorenjske novinarki Gorenjskog glasa opisala trošak smještaja svoje majke u dom. Ta rečenica zvuči kao da je izgovorena u Zagrebu, Splitu ili Osijeku. Razlika je u onome što slijedi. Njezina obitelj može podnijeti zahtjev za prava iz novog slovenskog sustava dugotrajne skrbi, u koji od srpnja 2025. svi zaposleni, poslodavci i umirovljenici uplaćuju poseban doprinos. Na rješenje se, doduše, zna čekati i godinu dana. Ali postoji netko kome se zahtjev podnosi i pravo na koje se može pozvati.
A u Hrvatskoj takvo pravo ne postoji. To je, zapravo, sažetak cijelog ovog serijala. U pet prethodnih nastavaka opisali smo sustav u kojem o tome hoće li čovjek u starosti dobiti pomoć odlučuju okolnosti na koje ne može utjecati: je li se u dom prijavio deset godina unaprijed, može li platiti privatni, živi li u gradu ili u selu, ima li kćer i je li projekt Zaželi u njegovoj općini upravo u tijeku ili između dva natječaja. Dostojanstvena starost počinje tamo gdje te okolnosti prestaju biti presudne.
Kako to rade drugi? Najbliži je primjer upravo Slovenija, zemlja slične veličine, povijesti i demografske slike. Nakon dvadesetak godina rasprava ondje je donesen Zakon o dugotrajnoj skrbi. Zaposleni i poslodavci plaćaju po jedan posto bruto plaće, umirovljenici jedan posto neto mirovine. Za prosječnu slovensku plaću to je oko 24 eura mjesečno. Zauzvrat, osoba koja više ne može samostalno živjeti prolazi procjenu i svrstava se u jednu od pet kategorija, a svaka kategorija nosi određeni broj sati pomoći u kući mjesečno – od 20 do 110. Tko želi, umjesto usluge može dobiti novčanu naknadu. Dio troškova pokriva se i onima koji su u domu.
Za čitatelje četvrtog nastavka ovog serijala posebno je zanimljiv institut koji se u Sloveniji zove njegovatelj člana obitelji. Član obitelji koji preuzme skrb o teško ovisnoj osobi može za to dobiti naknadu u visini 1,2 minimalne plaće, uz plaćene doprinose. Ono što u Hrvatskoj kćeri rade besplatno i na vlastitu štetu, u Sloveniji je priznato kao rad.
Slovenski sustav nije idila i bilo bi nepošteno tako ga prikazati. Centri za socijalni rad zatrpani su zahtjevima, a oni koji zahtjev podnesu danas na rješenje mogu čekati i godinu dana. Nedostaje savjetnika, informatički sustav kasnio je, a nedostaje i onih koji bi odobrene sate pomoći doista odradili. Zbog toga je Slovenija, kako smo pisali u prošlom nastavku, zaposlenima u dugotrajnoj skrbi od listopada uvela dodatak na plaću od 300 eura. No treba primijetiti o čemu se u Sloveniji danas raspravlja. Raspravlja se o tome zašto ostvarivanje prava traje predugo. U Hrvatskoj se još uvijek raspravlja o tome treba li pravo uopće postojati.
Njemačka je taj korak napravila još 1995. godine, kada je uvela obvezno osiguranje za dugotrajnu skrb kao peti stup socijalnog osiguranja, uz zdravstveno, mirovinsko, osiguranje od nezaposlenosti i od ozljede na radu. Rezultat koji se rijetko spominje: velika većina ljudi kojima je potrebna njega, više od četiri petine, i dalje živi kod kuće. Osiguranje im plaća ili ambulantnu službu ili novčanu naknadu koju mogu dati članu obitelji koji ih njeguje, a za tog se njegovatelja pod određenim uvjetima uplaćuju i mirovinski doprinosi. Poanta, dakle, nije u tome da država svima osigura krevet u domu. Poanta je u tome da ljudima omogući da u dom ne moraju.
Na tome počiva i danski model, koji se često navodi kao najdosljedniji u Europi. Danske općine još su od 1998. zakonom obvezane starijim građanima nuditi preventivne kućne posjete: netko iz općinske službe dođe, porazgovara, vidi kako čovjek živi i što bi mu moglo zatrebati – prije nego što padne, prije nego što prestane jesti, prije nego što ga susjedi pronađu nakon tri dana. Pomoć u kući ondje je javna usluga, a ne socijalna pomoć za najsiromašnije.
Usporedimo to s hrvatskim pravilom o kojem smo pisali u trećem nastavku: da bi dobila redovitu pomoć u kući, starija osoba mora imati prihod niži od nekoliko stotina eura. Hrvatski sustav pita koliko si siromašan. Danski pita što ti treba.
Naravno, ti sustavi koštaju. Njemačka, Danska i Nizozemska za dugotrajnu skrb izdvajaju višestruko veći dio bruto domaćeg proizvoda nego Hrvatska, koja je, prema ocjeni OECD-a, po javnoj potrošnji za tu namjenu među posljednjima u Europskoj uniji. OECD je u svojoj analizi hrvatskog sustava zaključio da je on rascjepkan između zdravstva i socijalne skrbi, nedovoljno financiran te da skrb i uz javnu potporu ostaje nedostupna većini.
Ali i hrvatski model košta. Samo što se taj trošak ne vidi u proračunu. Vidi se u plaćama koje žene ne zarade jer njeguju roditelje, u mirovinama koje zbog toga neće imati, u bolničkim krevetima na kojima leže stari ljudi koji nemaju kamo, u ušteđevinama i nekretninama koje obitelji prodaju da bi platile privatni dom. Neformalna skrb u Hrvatskoj, podsjetimo, procijenjena je na više od milijardu i pol eura godišnje. To je doprinos koji već plaćamo – samo ga ne plaćamo svi, nego oni kojima se dogodi.
Znači li to da Hrvatska nema ništa? Ne. I to je možda najvažnije reći na kraju. Mnoga rješenja već postoje, samo su mala, lokalna ili privremena. Grad Zagreb već dvadeset godina ima gerontološke centre. Danas ih je devet, djeluju na pedesetak lokacija u svim gradskim četvrtima i godišnje ih koristi više od tri tisuće starijih Zagrepčana. Nude pomoć u kući, posudbu ortopedskih pomagala, preventivne preglede, tjelovježbu i druženje, a sve je za korisnike besplatno. To je vrlo blizu onome što rade Danci. Ali to ima Zagreb, jer si to može priuštiti. Ramljani kod Otočca nemaju.
Program Zaželi pokazao je da se u nekoliko godina može izgraditi mreža od gotovo deset tisuća gerontodomaćica koje obilaze više od 76.000 ljudi. To je, po obuhvatu, ozbiljna nacionalna služba pomoći u kući. Nedostaje joj samo jedno: da prestane biti projekt. Novi centri za starije, koje država upravo otvara, zamišljeni su drukčije od klasičnih domova. Uz 1.849 kreveta trebali bi pružati dnevni boravak, pomoć u kući i dostavu obroka za još 4.549 korisnika koji ostaju živjeti kod kuće. Ako ti centri doista postanu središta usluga u zajednici, a ne samo još jedna zgrada s listom čekanja, bit će to najveća promjena u skrbi za starije u posljednjih nekoliko desetljeća. Mobilne ambulante počele su obilaziti sela. Pučka pravobraniteljica iz godine u godinu ponavlja konkretne preporuke, od bolovanja za njegu roditelja do jedinstvenog registra korisnika.
Što onda nedostaje? Iz svega što smo u ovom serijalu vidjeli i pročitali, odgovor se može svesti na četiri stvari: Prvo, podatak. Država koja ne zna koliko ljudi čeka mjesto u domu, koliko ih njeguje roditelje i koliko ih u selima živi samo, ne može ništa planirati. Jedinstveni registar korisnika i lista čekanja, obećani još 2024., moraju napokon proraditi. Drugo, trajnost. Pomoć u kući mora postati stalna javna usluga s vlastitim izvorom financiranja, a ne niz projekata s rokom trajanja. Hoće li se to zvati osiguranje za dugotrajnu skrb, kao u Sloveniji i Njemačkoj, ili će se financirati iz proračuna, pitanje je za političku raspravu. Ali ta rasprava mora početi. Treće, priznanje. Ljudima koji njeguju svoje bližnje treba dati barem ono što pravobraniteljica traži godinama: bolovanje za njegu roditelja i mogućnost predaha. Dugoročno, i naknadu te mirovinski staž. Četvrto, ljudi. Bez pristojno plaćenih njegovateljica i medicinskih sestara ni jedan model, ma koliko dobro zamišljen, neće funkcionirati. Zgrade bez osoblja ostaju samo zgrade. Ništa od toga nije nedostižno ni revolucionarno. Sve su to stvari koje susjedne zemlje već rade, s više ili manje uspjeha.
Na početku ovog serijala postavili smo pitanje iz naslova: tko ne brine za stare? Nakon šest tekstova odgovor nije onakav kakav bi se možda očekivao. O starima u Hrvatskoj brine jako mnogo ljudi: kćeri, gerontodomaćice, njegovateljice iz Nepala, sestre u domovima, liječnici u mobilnim ambulantama, susjede koje donesu kruh. Ne brine sustav. On se oslanja na to da će sve te ljude uvijek biti moguće pronaći i da će pristati raditi za malo ili ni za što.
Više od 910.000 stanovnika Hrvatske već je starije od 65 godina. Za desetak godina među njima će biti i dobar dio onih koji danas čitaju ovaj tekst. Pitanje kako izgleda dostojanstvena starost zato nije pitanje o nekim drugim, starim ljudima. To je pitanje o tome što želimo da nas dočeka.
Ovaj tekst napisan je uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama i slobodan je za korištenje i prenošenje uz navođenje izvora i imena autorice.