Kada igrač izgubi okladu, novac ne nestaje. Samo mijenja vlasnika. U dosadašnjim nastavcima ovog serijala pratili smo igrače: kako ulaze u aplikacije, zašto iz njih teško izlaze i koliko ih to košta. Ovaj put pratimo novac u suprotnom smjeru i pitamo tko se nalazi na drugoj strani listića.
Odgovor nije samo „kladionice“. U lancu koji počinje uplatom od nekoliko eura nalaze se i strani investicijski fondovi, sportski savezi i klubovi, mediji, udruge civilnog društva i, na samom kraju, državni proračun. Upravo zato je industriju igara na sreću tako teško regulirati: od nje, izravno ili neizravno, živi mnogo onih koji bi je trebali ograničavati.
Industrija s maržom o kojoj drugi sanjaju
Prema podacima koje je portal Financije.hr objavio na temelju financijskih izvještaja, dvadeset najvećih tvrtki u djelatnosti kockanja i klađenja ostvarilo je 2024. godine 948 milijuna eura prihoda, gotovo 23 posto više nego godinu ranije. Njihova zajednička dobit porasla je za više od 40 posto, na 253 milijuna eura. Drugim riječima, od svakih sto eura prihoda više od 26 eura ostalo je kao dobit. Malo koja hrvatska industrija može se pohvaliti takvom maržom.
Najveći igrač je SuperSport, koji je 2024. ostvario 242 milijuna eura prihoda i 115 milijuna eura dobiti. To znači da gotovo svaki drugi euro prihoda postaje dobit. Slijede Hattrick-PSK sa 160 milijuna prihoda i 44 milijuna dobiti, Interigre, vlasnik lanca Admiral, sa 117 milijuna prihoda i gotovo 25 milijuna dobiti te državna Hrvatska lutrija sa 143 milijuna eura prihoda. Posebno je zanimljiv primjer tvrtke Top Games, koja pod markom Rizk nudi online casino: s 21 zaposlenim ostvarila je 69 milijuna eura prihoda i gotovo 18 milijuna dobiti. Online kockanje je posao u kojem nisu potrebne ni poslovnice, ni blagajnici, ni čuvari.
Takav rast nije slučajan. Pandemija je dodatno ubrzala selidbu igrača na mobitele, a online klađenje i online casino ne poznaju radno vrijeme poslovnice. Dvadeset najvećih tvrtki u ovoj djelatnosti zapošljava, prema istim podacima, oko 6.600 ljudi, što znači da na svakog zaposlenog u prosjeku dolazi oko 38 tisuća eura dobiti godišnje.
Odakle dolazi i kamo odlazi
Prihod priređivača nije ukupan iznos uplata, nego ono što ostane kad se isplate dobici. Svaki euro koji kladionica zaradi, dakle, euro je koji su igrači izgubili. Istraživanja u zemljama koje imaju bolje podatke od Hrvatske, poput Velike Britanije, Švedske i Australije, ponavljaju isti nalaz: velik dio prihoda industrije dolazi od relativno malog broja igrača, upravo onih koji igraju najviše i među kojima je udio problematičnih kockara najveći. Za Hrvatsku takav podatak ne postoji jer ga nitko javno ne objavljuje. No ako vrijedi isto što i drugdje, onda poslovni model ne počiva na milijunima povremenih igrača koji uplate listić prije utakmice, nego na nekoliko desetaka tisuća onih koji ne mogu prestati.
Kamo taj novac ide? Dobar dio odlazi u inozemstvo. Najveću hrvatsku kladionicu SuperSport 2022. godine preuzeo je britanski kladioničarski koncern Entain, vlasnik brendova poput Ladbrokesa i Corala, u transakciji vrijednoj 920 milijuna eura. SuperSport je tada držao 54 posto domaćeg tržišta. Admiral je dio austrijskog Novomatica, jednog od najvećih svjetskih proizvođača automata. Dobit koju ostvaruju na hrvatskim igračima dio je konsolidiranih rezultata grupacija čije su uprave u Londonu i Beču. Sport, mediji i navijačka kultura Drugi veliki korisnik je sport. Najviši rang hrvatskog nogometa već godinama nosi ime najveće kladionice, a Hrvatski nogometni savez lani je sa SuperSportom potpisao novi ugovor o marketinškim, kladioničarskim i podatkovnim pravima vrijedan deset milijuna eura u četiri godine. Kladionice sponzoriraju klubove, dresove, stadione i prijenose. Do prošlogodišnjih izmjena zakona poznati sportaši nastupali su u njihovim reklamama. Danas je pojavljivanje poznatih osoba i osoba od medijskog utjecaja u oglasima za igre na sreću zabranjeno, a sponzorstvo je ograničeno na ime, logotip i robnu marku priređivača. Novac je, dakle, ostao, ali se njegova vidljivost smanjila.
To nije hrvatska posebnost, ali drugi su je već počeli preispitivati. Engleska Premier liga od ove sezone zabranila je kladionice na prednjoj strani dresova. Klubovi su na to pristali dobrovoljno, u vrijeme kada je britanska vlada pripremala reformu propisa o kockanju. Italija je oglašavanje igara na sreću, uključujući sponzorstva, zabranila još 2018. godine. Najdalje je otišao Brazil: predsjednik Lula da Silva krajem rujna potpisao je privremenu mjeru sa snagom zakona kojom se zabranjuje klađenje s fiksnim kvotama i njegovo oglašavanje. „To je poput raka, ili uklonite tumor ili će tumor ubiti vas“, rekao je. Mjeru mora potvrditi Kongres, a ishod te bitke nije izvjestan, jer je većina klubova brazilske prve lige posljednjih godina na dresovima nosila upravo kladionice.
Takve se odluke uvijek susreću s istim argumentom: bez novca kladionica sport bi propao. Argument ima težinu, posebno u nižim ligama i manjim sportovima. Ali on istodobno pokazuje koliko je sport postao ovisan o industriji koja zarađuje na gubicima vlastitih navijača.
Treća skupina korisnika su mediji. Oglašavanje igara na sreću godinama je bilo jedan od stabilnijih izvora prihoda televizija i portala, posebno sportskih. Izmjene zakona iz 2025. zabranile su oglašavanje na televiziji, radiju i internetu između 6 i 23 sata te potpuno zabranile oglase u tisku i na javnim površinama poput jumbo plakata. Koliko su mediji time izgubili, javno nije objavljeno. No svatko tko je posljednjih godina pratio sportske prijenose zna koliko su reklame kladionica bile sveprisutne.
Država: regulator, vlasnik i korisnik
Najzanimljivija je, međutim, uloga države, jer ona u ovoj priči ima tri lica. Prvo je lice regulatora. Država izdaje dozvole, propisuje pravila i provodi nadzor. Izmjenama Zakona o igrama na sreću iz 2025. ozbiljno je ograničila oglašavanje i fizičku dostupnost kladionica, a nova pravila u punoj se mjeri primjenjuju od ove godine. Drugo je lice vlasnika. Hrvatska lutrija u državnom je vlasništvu i jedan je od najvećih priređivača u zemlji. Osim lutrije, priređuje i klađenje, igre na automatima i online igre. Treće je lice korisnika. Prema podacima Porezne uprave, od poreza i naknada od igara na sreću u proračun se lani slilo 388,5 milijuna eura, gotovo deset posto više nego godinu ranije, kada je iznosio 354 milijuna. Najveći dio čine naknade priređivača: samo mjesečne naknade iznosile su 236 milijuna eura, od čega je gotovo 97 milijuna došlo od automata i oko 79 milijuna od casina. Porez na dobitke igrača donio je još 72 milijuna eura.
Dio tog novca vraća se u društvo. Ove će se godine, prema prijedlogu Vlade, iz prihoda od igara na sreću udrugama i organizacijama civilnog društva raspodijeliti više od 214 milijuna eura, uključujući prijenos iz prošle godine, dok je lani za istu namjenu bilo predviđeno oko 130 milijuna. Novac odlazi sportu, kulturi, socijalnim i humanitarnim programima, osobama s invaliditetom, ali i prevenciji ovisnosti. Ironija je očita: dio programa za suzbijanje ovisnosti financira se novcem koji je nastao iz te iste ovisnosti. To ne znači da je takav sustav loš. Mnoge europske zemlje koriste prihod od igara na sreću za opće dobro, a novac koji se slijeva u proračun ne bi nestao kad ga ne bi bilo, nego bi završio na nelegalnim stranim platformama. Ali znači da država, kad odlučuje koliko će ograničiti kockanje, istodobno odlučuje i koliko će prihoda izgubiti. Taj sukob interesa nije skriven, ali se o njemu rijetko govori.
Ministar financija Marko Primorac, govoreći o izmjenama zakona, kao njihov je cilj naveo smanjenje incidencije ovisnosti o igrama na sreću. Ako mjere uspiju, prihodi bi trebali padati. Ako prihodi i dalje rastu, kao što je to bilo prošle godine, vrijedi se zapitati djeluju li mjere doista ili se igra samo preselila iz kafića u mobitel.
Tko plaća račun
Postoji i stavka koju nijedno financijsko izvješće ne bilježi. To su troškovi koje kockanje stvara drugima: liječenje ovisnosti, dugovi koje vraćaju obitelji, ovrhe, razvodi, izgubljena radna mjesta, kaznena djela počinjena da bi se namaknuo novac za igru. Britanska agencija za javno zdravstvo procijenila je 2021. da štete povezane s kockanjem samo englesko društvo stoje najmanje 1,27 milijardi funti godišnje, uključujući troškove zdravstva, beskućništva, pravosuđa i samoubojstava povezanih s kockanjem. Za Hrvatsku takva procjena nikad nije napravljena. Industrija igara na sreću nije ilegalna, a tisuće ljudi koji u njoj rade obavljaju legalan posao. Pitanje nije treba li ta industrija postojati, nego tko snosi njezin trošak. Dobit odlazi vlasnicima, a dio prihoda državi, sportu i udrugama. Gubitak ostaje igračima i njihovim obiteljima.
U posljednjem nastavku serijala pitamo može li država pronaći bolju ravnotežu: kako zaštititi ranjive, a da se tržište ne gurne u ilegalu, i gdje prestaje osobna odgovornost, a počinje odgovornost onih koji zarađuju.
Ovaj tekst napisan je uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama i slobodan je za korištenje i prenošenje uz navođenje izvora i imena autora.