Početkom kolovoza policija i Državni inspektorat obišli su smještaj stranih radnika jedne tvrtke u Čazmi. Provjerili su 62 radnika iz Indije i Nepala. Dozvole za boravak i rad bile su im uredne. Smještaj nije: osam ljudi živjelo je u građevinskom kontejneru od 14 četvornih metara, uz premalo sanitarnih čvorova.
– Njih osam na 14 kvadrata, sažeo je ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, najavivši sankcije i nastavak kontrola.
Propisana kazna za tvrtku iznosi od 1.500 do 3.000 eura, a za odgovornu osobu od 500 do 1.000 eura. Vlasnik tvrtke tvrdi da će dokazati kako nepravilnosti nije bilo. Čazma nije iznimka, nego tek slučaj koji je došao do medija. U prvom nastavku ovog serijala pratili smo novac koji radnik plati prije nego što stigne u Hrvatsku. U ovom pratimo ono što ga dočeka kad stigne: krevet. Jer pitanje gdje i kako žive deseci tisuća stranih radnika jedno je od najvažnijih, a ujedno i najslabije istraženih pitanja cijele priče. Nitko ne zna točno koliko ih živi u stanovima, koliko u kućama, a koliko u bivšim kafićima, skladištima i kontejnerima. Zato se ta slika najbolje može opisati kao arhipelag: niz izoliranih otočića prenapučenosti razasutih po gradovima, o kojima saznajemo tek kad netko pozove policiju.
Tržište kreveta
Smještaj za strane radnike postao je zasebno tržište s vlastitim pravilima. Na njemu se ne iznajmljuje stan, nego ležaj.
Kada je N1 u svibnju pregledao oglasnike, pronašao je stotine ponuda. U zagrebačkom Žitnjaku nudio se prostor od 650 četvornih metara za do 45 radnika, za 5.700 eura mjesečno. Na Peščenici objekt od 400 kvadrata za 50 radnika, za 12.500 eura, odnosno 250 eura po osobi. U Rijeci zgrada za 40 radnika za 8.000 eura. Cijena po ležaju u Zagrebu i okolici kreće se od 120 do 250 eura, u Dalmaciji od 200 do 275, a u Istri doseže i 500 eura.
Računica je jednostavna. Obitelj koja unajmi stan plaća jednu stanarinu. Šest radnika u istom stanu plaća šest. Zato se, kako je u lipnju pisao Dubrovački dnevnik, ono što se nekad iznajmljivalo turistima sve češće daje u najam radnicima. Sugovornici portala tvrde da radnici u Dubrovniku plaćaju 250 do 300 eura po osobi, a jedan od njih ispričao je kako je vlasnik više puta podigao cijenu jer je u stan od četrdesetak kvadrata smještao sve više ljudi.
– Ugostitelji, građevinari i ostali poslodavci s većim brojem zaposlenika često su prisiljeni plaćati vrlo visoke najmove, rekao je za isti portal agent za nekretnine Davorin Krešić. Dodao je da mnogi od njih zato kupuju ili grade vlastite nekretnine kako bi „zatvorili tu priču“.
Slučaj koji je prije dvije godine razotkrio Telegram, a prenio Index, pokazuje kako to izgleda u krajnosti. U stanu od 183 četvorna metra u državnom vlasništvu, u Martićevoj ulici u središtu Zagreba, živjela su 32 radnika iz Nepala, Indije, Pakistana i Armenije, svaki s nešto više od pet četvornih metara. Tvrtka koja je stan unajmila od Državnih nekretnina plaćala je državi 783 eura mjesečno. Radnici su, prema vlastitim riječima, plaćali po 250 eura.
– Ima nas devetero i plaćamo 250 eura po osobi, rekao je jedan od njih. Država je, dakle, bila najmodavac smještaja koji je, kad se podijeli na ležajeve, donosio desetak puta veći prihod od stanarine koju je sama naplaćivala.
Ni danas nije mnogo drukčije. Hasan, 27-godišnji dostavljač iz Indije, u veljači je za agenciju AFP ispričao da za sobu koju dijeli s još petoricom muškaraca plaća 270 eura mjesečno. Bivši poslodavac, od kojeg je sobu unajmio, kažnjavao ga je i zbog kršenja kućnih pravila, primjerice zabrane posjeta. „To je čista iznuda“, rekao je.
Što kaže propis
Dugo vremena pravila gotovo nije ni bilo. Pravilnik o minimalnim uvjetima smještaja odnosio se samo na sezonske radnike. Za one koji u Hrvatskoj rade cijelu godinu postojala je tek općenita odredba Zakona o strancima da smještaj mora biti „primjeren“.
Kako to izgleda u praksi, pokazao je slučaj iz Zadra koji je Novi list opisao u veljači. Strani radnici živjeli su u bivšem kafiću, s krevetima na kat poredanima oko šanka. U katastru se prostor vodi kao poslovni. Državni inspektorat odgovorio je da za postupanje „nema osnove“ jer novi pravilnik još nije stupio na snagu.
Taj je pravilnik počeo vrijediti krajem travnja. Prema njemu, radnik mora imati najmanje 14 četvornih metara, a svaki sljedeći još šest. U stanu od 56 kvadrata tako smije živjeti osam radnika. Muškarci i žene moraju biti odvojeni, osim ako su u srodstvu, a stanarina ne smije biti veća od 30 posto neto plaće. Poslodavac mora priložiti ugovor o najmu u kojem su navedeni cijena i broj stanara.
To je stvaran napredak. No vrijedi zastati na brojkama. Osam ljudi u 56 kvadrata znači sedam četvornih metara po osobi, uključujući kuhinju i kupaonicu. Za usporedbu, Europski odbor za sprječavanje mučenja kao minimalni standard za zatvorsku ćeliju s više osoba navodi četiri četvorna metra po zatvoreniku, ne računajući sanitarni čvor. Usporedba nije potpuna, jer stan nije ćelija, a radnik se može slobodno kretati. Ali pokazuje koliko je skroman minimum koji smo propisali za ljude koji kod nas rade i plaćaju porez.
Prema podacima koje je u travnju objavio Novi list, dotad je utvrđeno 10.765 prekršaja Zakona o strancima, a poslodavcima je naplaćeno 1,2 milijuna eura kazni, najviše u građevini, ugostiteljstvu i taksi- prijevozu. Koliko se od toga odnosi na smještaj, nije navedeno.
Rupa zvana poslovni prostor
Postoji još jedan propis koji dobro objašnjava zašto radnici završavaju u bivšim kafićima, uredima i skladištima. Od početka 2025. godine Zakon o upravljanju i održavanju zgrada traži suglasnost dvije trećine suvlasnika za takozvani višeosobni najam, odnosno iznajmljivanje stana petorici ili više nesrodnih odraslih osoba. Oni koji su se tim poslom bavili i prije imaju rok do kraja 2029. da suglasnost prikupe.
Suglasnost, međutim, nije potrebna za djelatnosti u poslovnim prostorima. Tko želi smjestiti trideset radnika, a ne želi pitati susjede, ima jednostavan izlaz: poslovni prostor u prizemlju zgrade.
Upravo je to Index opisao u siječnju 2024. U dvjema zagrebačkim zgradama, u Veslačkoj i Gajevoj ulici, poslovni prostori preuređivani su za smještaj desetaka radnika. Stanari Gajeve, zgrade stare više od sto godina, oštećene u potresu, izbrojili su 80 madraca. Vlasnik tvrtke koja je prostor unajmila tvrdio je da je riječ o 30 radnika. – Strašno je kako se tretira te ljude, rekla je tada arhitektica Dražena Bašić Lovrić, predstavnica suvlasnika u Veslačkoj. – Imamo problem neuvjetnog smještaja i iskorištavanja nevolje stranih radnika.
Zanimljivo je da su se stanari bunili ponajprije zbog radnika, a ne protiv njih. To je važna razlika na koju ćemo se vratiti u četvrtom nastavku, kada budemo pisali o netrpeljivosti.
Tko se natječe za isti stan
Prenapučeni stanovi nisu samo problem radnika. Oni utječu i na tržište na kojem stan traže domaći podstanari. Kada vlasnik može od šest radnika naplatiti više nego od jedne obitelji, obitelj teško može konkurirati. Na portalima i društvenim mrežama sve su češće pritužbe roditelja koji ne mogu pronaći stan jer vlasnici, kako tvrde, radije iznajmljuju radnicima. Takve je tvrdnje teško provjeriti i ne treba ih uzimati kao pravilo, ali ukazuju na napetost koja se lako pretvara u ogorčenost prema ljudima koji za takvo stanje nisu odgovorni.
Država je ove godine donijela Zakon o priuštivom stanovanju. Prema najavama, u iduće četiri godine trebalo bi se izgraditi oko 8.000 priuštivih stanova, a gradovi i općine moraju izraditi lokalne stambene programe. Među skupinama kojima je pomoć namijenjena nalaze se mladi, obitelji s djecom, zaposleni u deficitarnim zanimanjima i oni koji se sele zbog posla. Strani radnici u raspravi o zakonu gotovo se nisu ni spominjali.
To je razumljivo, jer država s pravom najprije misli na vlastite građane. No i taj se problem mora riješiti. Ako se smještaj za oko 130.000 ljudi s važećim dozvolama za boravak i rad prepusti samo tržištu, on će se i dalje stvarati ondje gdje je najjeftiniji i najmanje vidljiv. Bit će to podrumi, poslovni prostori i kontejneri, a ne nova radnička naselja.
Što bi trebalo znati
Paradoks je u tome što država od ove godine prvi put ima podatke koji bi mogli pokazati cijelu sliku. Svaki poslodavac uz zahtjev za dozvolu mora priložiti ugovor o najmu s adresom, cijenom i brojem stanara. Iz tih bi se ugovora moglo vidjeti u kojim gradovima i četvrtima žive strani radnici, koliko ih je po stanu i koliko plaćaju. Takva bi analiza bila korisna i gradovima koji izrađuju stambene programe i inspekcijama koje planiraju nadzore.
Do tada ostaje ono što imamo: slučajeve koji izađu na vidjelo tek kad netko pozove policiju. Iza svakog od njih ostaju i oni koji nisu prijavljeni.
Kada radnik napokon ima krevet, suočava se s drugim zidom, onim koji je teže vidjeti od zidova kontejnera. U idućem nastavku pišemo o jeziku: zašto ga većina stranih radnika ne govori, tko ih je trebao naučiti i što se događa kad se na gradilištu ili u bolnici ne razumiju.
Ovaj tekst napisan je uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama i slobodan je za korištenje i prenošenje uz navođenje izvora i imena autora.