– Tri i pol godine ja sam tu, u Hrvatska. Je li bilo teško naučit hrvatski? Da, puno teško. Tako je Pramod Kumar Tharu, radnik iz Nepala koji u Hrvatskoj živi gotovo četiri godine, početkom listopada odgovorio novinarima riječkog Riportala. Njegov sunarodnjak Mausam Limbu, koji je u Rijeci tri i pol godine, rekao je isto. „Puno teško.“ Obojica su na tečaj hrvatskog išla šest mjeseci.
Uskoro će ono što su oni naučili sami postati zakonska obveza. Prema izmjenama Zakona o strancima koje je Sabor izglasao u svibnju, a stupile su na snagu početkom lipnja, radnik iz treće zemlje mora u roku od godine dana položiti ispit iz hrvatskog jezika i latiničnog pisma na razini A1.1. Bez toga mu se dozvola za boravak i rad neće produljiti. Prvi rokovi ističu u lipnju iduće godine.
A1.1 je najniža razina znanja, otprilike tridesetak fraza: pozdraviti, predstaviti se, reći gdje živiš, kupiti kruh, pitati za put. No i ta skromna razina otvara pitanja koja Hrvatska dosad nije postavila. Tko će te ljude naučiti jeziku, tko će to platiti i što jezik zapravo znači za sigurnost radnika i građana koji ih okružuju?
Koliko ih danas govori hrvatski
Najbolje podatke o tome ima zagrebački Institut za migracije, koji je posljednjih godina proveo dva istraživanja među radnicima iz Azije i Afrike. U prvome, objavljenom početkom 2025., 53 posto ispitanih reklo je da razumije osnovne riječi, ali ne govori hrvatski. Njih 21 posto govori na osnovnoj razini, 18 posto ne govori uopće, a tečno tek osam posto.
Drugo istraživanje, predstavljeno u veljači ove godine na uzorku od 429 radnika u Zagrebu i okolici, pokazalo je posljedice. Gotovo 40 posto ispitanih nema nijednog bliskog prijatelja Hrvata, a isto toliko ih kaže da se ne osjeća dijelom hrvatskog društva. Kad im zatreba pomoć, 41 posto najprije se obraća poslodavcu, a četvrtina drugim migrantima. Autori napominju da uzorak nije reprezentativan pa podatke treba čitati kao orijentaciju, a ne kao preciznu sliku.
– Kad dođu u Hrvatsku, ne dobiju nikakav informativni paket, upozorio je sociolog Ivan Balabanić, koji je rezultate predstavio.
Jezik je tu istodobno uzrok i posljedica izolacije. Radnik koji dnevno radi deset ili dvanaest sati, s nadređenima komunicira na engleskom, a živi u stanu s petoricom sunarodnjaka, nema ni vremena ni prilike učiti hrvatski. A dok ga ne nauči, ostaje u istom krugu. Mnogima je engleski dovoljan za posao. Za život izvan posla nije.
Tečajevi koji ne dopiru
Država je jezični problem prepoznala prije više od dvije godine. Krajem 2023. najavljeni su vaučeri od 500 eura za tečaj hrvatskog, ali samo za radnike s trogodišnjom dozvolom. Grad Zagreb za 2024. je izdvojio 150.000 eura za tečajeve, što je bilo dovoljno za oko 500 polaznika. Državni tajnik u Ministarstvu rada Ivan Vidiš tada je očekivao zanimanje od deset do petnaest tisuća ljudi.
Ponuda je ostala daleko ispod potražnje. Na konferenciji koju je u lipnju 2024. organizirao Centar za mirovne studije čulo se da su prve skupine polaznika s vaučerima, ukupno sedamdesetak ljudi, krenule tek u svibnju te godine. Isusovačka služba za izbjeglice tada je imala desetak stranih radnika na tečaju, a voditeljica ureda Ana Marčinko rekla je da bi ih bilo „puno više da im možemo osigurati tečaj“. Caritas Zagrebačke nadbiskupije i ista služba u dvije su godine kroz besplatni tečaj proveli pedesetak ljudi, uglavnom doseljenika iz Južne Amerike. Hrvatska gospodarska komora 2024. je pokrenula program „Welcome to Croatia“. Riječ je o tridesetak sati osnovnih informacija i jezika, održanih na engleskom tijekom pet dana. Korisno, ali daleko od tečaja.
Sudionici spomenute konferencije složili su se da sedamdeset sati učenja nije dovoljno ni za osnove, a da se za tečno znanje treba računati na nekoliko godina. Program jednog zagrebačkog pučkog otvorenog učilišta, primjerice, ima 280 sati.
Ministar Božinović u svibnju je u Saboru rekao da tečajeve danas nudi 88 ustanova. To je napredak. No istodobno je naveo da u Hrvatskoj oko 113.000 stranaca ima važeću dozvolu i prijavljenu adresu. Iz dosad objavljenih informacija nije jasno tko će tečajeve plaćati, hoće li se održavati u radnom vremenu i postoje li kapaciteti za desetke tisuća polaznika godišnje.
Ispit kao integracija ili kao filtar
Ista obveza može imati vrlo različite učinke, ovisno o tome kako se provodi. Ako se tečajevi organiziraju besplatno i u radnom vremenu, ispit postaje poticaj za integraciju. Radnik dobiva alat, a poslodavac sigurnijeg i samostalnijeg zaposlenika. Ako se ispit nametne bez tečajeva, pretvara se u filtar koji će, umjesto da nekoga nauči jeziku, nekoga poslati kući.
Na to upozoravaju sindikati. Višnja Katalinić iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske rekla je za tportal da bi ispit mogao povećati fluktuaciju radnika, a zakon ne rješava ono što sindikati smatraju glavnim problemom: ovisnost radnika o poslodavcu koji za njega podnosi sve zahtjeve. Profesorica prava Vesna Crnić Grotić za Riportal je postavila pitanje o kojem se malo govori: je li cilj integracija ili izolacija?
Ministar Božinović, s druge strane, cilj je definirao jasno. Hrvatska, rekao je u Saboru, ne želi „paralelne sustave, getoizaciju u gradovima, sive zone u gospodarstvu“. To je razuman cilj. Ali getoizacija se ne sprječava samo ispitom, nego i onim što se događa prije njega.
Javnost je u tome jednoznačna. U istraživanju koje je HRejting u veljači proveo za HRT više od 70 posto ispitanih reklo je da strani radnici moraju znati hrvatski, i na poslu i izvan njega. Tek četiri posto smatra da je jezik pretežak za učenje uz posao. Očekivanje je, dakle, jasno. Manje je jasno tko će ga ispuniti.
Kad se ne razumiju
Zašto je to važno i za domaće stanovništvo? Jer se jezik ne koristi samo u trgovini, nego i na gradilištu, u ambulanti i u domu za starije. Prema izvješću Državnog inspektorata, prošle je godine na radu poginulo 27 radnika, od toga 14 u graditeljstvu, sektoru u kojem radi velik dio stranaca. Službena statistika ne razlikuje poginule i ozlijeđene po državljanstvu, pa nije moguće reći stradavaju li strani radnici češće. No predsjednik SSSH-a Mladen Novosel lani je upozorio da radnici iz trećih zemalja „nisu ni približno osposobljeni za rad na siguran način“. Upute o zaštiti na radu koje radnik ne razumije samo su papir s potpisom.
U zdravstvu je problem dvostruk. Koordinacija hrvatske obiteljske medicine još je 2024. upozorila da mnogi strani radnici ne govore ni hrvatski ni engleski, a liječnici nisu obvezni znati nijedan strani jezik. Liječnik tako često nema podatke o kroničnim bolestima, alergijama ili cijepljenju pacijenta. U dva slučaja koja je KoHOM naveo poslodavci su liječnice prijavili za rasizam: jednu jer je zbog jezične barijere odbila pregledati radnika, drugu jer nije dopustila da pregledu prisustvuje radnikov nadređeni. KoHOM je tražio dežurnog prevoditelja dostupnog 24 sata. Prema istraživanju Instituta, tek nešto više od četvrtine ispitanih radnika ima izabranog liječnika, a gotovo petina nema zdravstveno osiguranje. Na drugoj strani su pacijenti o kojima brinu strani radnici. Liječnici i medicinske sestre za samostalan rad moraju imati licencu, a uvjet za nju je i znanje hrvatskog. Za njegovateljice u domovima za starije, dostavljače ili radnike na gradilištu posebnog jezičnog uvjeta dosad nije bilo. Upravo u tim zanimanjima nesporazum može biti najskuplji.
Treba ipak biti oprezan s pretpostavkama. Kada se u javnosti počelo govoriti o stranim taksistima, Marko Ševrović s Fakulteta prometnih znanosti za Dnevnik Nove TV naglasio je da statistika ne pokazuje da strani vozači češće sudjeluju u teškim nesrećama od domaćih. Jezična barijera stvaran je rizik, ali ne opravdava paušalne zaključke o cijeloj skupini ljudi.
Što rade drugi
Njemačka, koja ima desetljeća iskustva s useljavanjem, nudi integracijski tečaj od 600 sati jezika i stotinjak sati upoznavanja s društvom. Država ga velikim dijelom subvencionira. Zato se tamo obveza učenja jezika doživljava kao dio ponude, a ne samo kao uvjet.
Sudionici zagrebačke konferencije predložili su nekoliko rješenja koja ne zahtijevaju takav sustav: koordinaciju svih pružatelja tečajeva, jedinstvene programe za početnike, online nastavu i, najvažnije, učenje jezika u plaćenom radnom vremenu ili uz porezne olakšice za poslodavce koji ga organiziraju.
Zid ili most
Za radnika koji ovdje planira ostati dvije godine A1.1 je dovoljan. Za onoga tko želi stalni boravak, a s vremenom i državljanstvo, potrebno je mnogo više. Prema istraživačima Sveučilišta u Dubrovniku, za stalni boravak traži se razina B1, za koju treba nekoliko stotina sati učenja.
Prema prvom istraživanju Instituta, petina radnika iz Azije i Afrike planira u Hrvatskoj ostati do mirovine, a još petina zauvijek. Ako se to i djelomično ostvari, jezik postaje pitanje o kojem ovisi hoće li Hrvatska za deset godina imati zajednice koje sudjeluju u društvu ili zajednice koje žive pokraj njega.
Jezik je, dakle, istodobno zid i most. Država je sada propisala da se most mora prijeći. Hoće li ga i izgraditi, pokazat će se iduće godine, kada će prvi radnici pristupiti ispitu. Kada se ljudi ne razumiju, lakše je vidjeti prijetnju nego susjeda. U idućem nastavku pišemo o tome što se događa kada nerazumijevanje preraste u netrpeljivost: o napadima na strane radnike, govoru mržnje na društvenim mrežama i reakciji institucija.
Ovaj tekst napisan je uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama i slobodan je za korištenje i prenošenje uz navođenje izvora i imena autora.