Kad je 20-godišnji Raza iz Nepala ovog ljeta ispričao kako je došao raditi u Hrvatsku, njegovu priču bilo je teško svesti na uobičajenu statistiku o radnim dozvolama. Za cijeli proces dolaska, rekao je, trebalo mu je oko 12.000 eura, novac koji obitelj nije imala. Njegova majka prodala je jedino zemljište kako bi sinu omogućila odlazak u Europu, a njegov je cilj sada zaraditi dovoljno da joj jednog dana kupi drugo. To, naravno, ne znači da svaki strani radnik plati 12.000 eura kako bi došao u Hrvatsku, ali dobro pokazuje koliko put do jednog radnog mjesta može biti drukčiji za čovjeka koji ga traži u Zagrebu i onoga koji ga traži iz Katmandua.
Hrvatska je u međuvremenu postala zemlja koja bez stranih radnika teško može održati dijelove građevinarstva, turizma, ugostiteljstva, trgovine i prometa. Od početka siječnja do kraja kolovoza 2026. Ministarstvo unutarnjih poslova izdalo je 114.612 dozvola za boravak i rad, no to nije 114.612 novih ljudi. Na novo zapošljavanje odnosilo se 44.646 dozvola, 45.430 bilo je produljenja postojećih dozvola, a 24.536 sezonskih. Dio stranih radnika očito više nije privremena pojava koja svake godine dolazi iz početka, nego radna snaga koja u Hrvatskoj ostaje i produžuje svoj status.
Hrvatski zavod za zapošljavanje u prvih je osam mjeseci zaprimio 100.856 zahtjeva poslodavaca za mišljenje o izdavanju dozvola, a pozitivno ih je riješeno 69.732. Najtraženiji su pomoćni kuhari, pomoćni konobari, radnici u visokogradnji, čistačice i radnici u niskogradnji. To su poslovi koje svakodnevno vidimo, ali priča o čovjeku koji ih obavlja počinje mnogo ranije, često tisućama kilometara od Hrvatske.
Upravo zato prvi tekst serijala „Naši novi susjedi: kako će strani radnici promijeniti Hrvatsku?“ počinjemo novcem. Ne zato što su strani radnici prvenstveno ekonomska kategorija, nego zato što se u novcu najbolje vidi odnos moći. Koliko radnik mora potrošiti da bi dobio priliku raditi, kome taj novac plaća, koliko posrednika postoji između njega i hrvatskog poslodavca i što se događa kad u Hrvatsku stigne već zadužen? To su pitanja koja se uglavnom izgube između statistike MUP-a i rasprave o tome treba li Hrvatskoj još stranih radnika.
Radnik koji prvi radni dan dočeka u minusu
Ovog ljeta Međunarodna organizacija rada objavila je prvo nacionalno reprezentativno istraživanje troškova koje nepalski radnici snose kada odlaze raditi u inozemstvo. Gotovo dvije trećine ispitanih imalo je troškove povezane s regrutacijom, a prosječnom radniku trebale su 3,3 mjesečne plaće u zemlji odredišta samo da vrati ono što je potrošio prije početka rada. Kod žena je taj teret bio oko četiri i pol mjesečne zarade, dok su najveće troškove imali ljudi koji su posao nalazili preko neregistriranih posrednika.
Ti podaci nisu istraživanje samo onih Nepalaca koji dolaze u Hrvatsku i bilo bi pogrešno automatski ih preslikati na naše tržište. No dobro objašnjavaju mehanizam: dio ljudi u migraciju kreće s dugom, a dug smanjuje mogućnost izbora. Čovjek koji je posudio nekoliko tisuća eura, prodao obiteljsku imovinu ili stavio kuću pod hipoteku teže će reći poslodavcu da odlazi jer nije dobio obećanu plaću, radi prekovremeno ili mu je smještaj neprihvatljiv.
I hrvatski sindikalisti opisuju takve slučajeve. U tekstu objavljenom ovog rujna predstavnica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Višnja Katalinić navela je da su čuli za nepalskog radnika koji je agenciji platio čak 12.000 eura, uz upozorenje da se takvi iznosi često pribavljaju zaduživanjem, prodajom zemljišta ili stavljanjem obiteljske kuće pod hipoteku. Hrvatski su mediji i ranijih godina objavljivali svjedočanstva Nepalaca koji su za dokumentaciju, vize, ugovore i druge troškove vezane uz dolazak navodili iznose od 1.500 do čak 10.000 eura.
Hrvatski propisi kažu: radnik ne plaća posredovanje
Tu priča postaje još zanimljivija. Hrvatski Pravilnik o obavljanju djelatnosti u svezi sa zapošljavanjem vrlo je jasan: agencije i druge pravne ili fizičke osobe koje posreduju pri zapošljavanju svoje djelatnosti za tražitelja zaposlenja obavljaju bez naknade, a uslugu mogu naplatiti samo od poslodavca. Cijena pritom mora biti utvrđena u fiksnom iznosu i ne smije biti postotak buduće radnikove plaće.
Na papiru, dakle, nema dvojbe. Problem je što međunarodni lanac zapošljavanja ne počinje nužno kod hrvatske agencije. Prije nje može stajati agencija u Nepalu, Indiji ili Bangladešu, a prije te agencije lokalni posrednik koji je radnika pronašao u njegovu gradu ili selu. Tu su još administrativni, putni i vizni troškovi, pa radnik na kraju često zna samo ukupnu cijenu koju mora prikupiti da bi krenuo.
Domaća agencija tako može poslovati potpuno legalno i svoju proviziju naplatiti hrvatskom poslodavcu, a radnik istodobno nekoliko tisuća eura dugovati posrednicima u zemlji podrijetla. Upravo su neregistrirani lokalni brokeri u najnovijem istraživanju Međunarodne organizacije rada povezani s najvećim troškovima nepalskih migranata. Bilo bi zato nepošteno cijelu industriju posredovanja proglasiti prijevarom, ali i neozbiljno praviti se da problem ne postoji samo zato što hrvatski dio lanca ima urednu registraciju.
Kad dug postane sredstvo pritiska
Pučka pravobraniteljica u izvješću za 2025. opisuje probleme koji pokazuju što se može dogoditi kada se početni dug spoji s ovisnošću o poslodavcu. Strani radnici prijavljivali su prijetnje i zlostavljanje na radu, oduzimanje putovnica ili dozvola za boravak i rad, a zaprimljene su i informacije o stranim radnicama koje su bile zaključavane u prostorima u kojima su živjele i radile. U drugom slučaju prijavljeno je da su za pedeset kandidata iz Indije plaćeni iznosi za radne dozvole koje nikad nisu ishođene. Državni inspektorat upozorio je i da su agencije za privremeno zapošljavanje, s obzirom na dosadašnje rezultate nadzora, potencijalno rizični poslodavci.
To ne znači da je zapošljavanje stranih radnika isto što i trgovanje ljudima. Kazneni zakon za trgovanje ljudima traži mnogo ozbiljnije elemente, poput sile, prijetnje, obmane, prijevare ili zlouporabe teškog položaja i odnosa ovisnosti radi iskorištavanja rada. Visoka provizija, dug ili loš posao sami po sebi nisu dokaz tog kaznenog djela. Ali kombinacija duga, oduzetih dokumenata, obmane o uvjetima rada i stvarne nemogućnosti da radnik napusti poslodavca razlog je zbog kojeg granicu između legalnog posredovanja i radne eksploatacije treba vrlo ozbiljno nadzirati.
Država je posljednje dvije godine više puta mijenjala pravila zapošljavanja stranaca, pooštrila uvjete za poslodavce i olakšala radnicima promjenu poslodavca. Broj ukupno izdanih dozvola u prvih osam mjeseci ove godine pao je za oko 7,7 posto u odnosu na isto razdoblje 2025., dok je udio produljenja velik. Pitanje zato više nije samo koliko ćemo novih radnika dovesti, nego i što se događa s ljudima koji su već ovdje.
Hrvatska i Filipini pokušavaju dio lanca urediti međudržavnom suradnjom. Memorandum o tržištu rada stupio je na snagu 2025., a potom su potpisane smjernice za pilot-zapošljavanje filipinskih hotelskih radnika s ciljem transparentnijeg i sigurnijeg međunarodnog posredovanja. Hoće li takav model doista smanjiti prostor za skupe i netransparentne posrednike tek treba vidjeti, ali pokazuje da je problem prepoznat.
U nastavcima ovog serijala bavit ćemo se onime što se događa nakon dolaska: uvjetima stanovanja, učenjem hrvatskog, sigurnošću na radu, ksenofobijom te spajanjem obitelji i djecom stranih radnika u hrvatskim vrtićima i školama. Na kraju ćemo pokušati odgovoriti na pitanje koje je važnije od rasprave sviđa li nam se njihov dolazak: jesu li strani radnici privremena radna snaga ili novi stanovnici zemlje koja se već mijenja?
Za početak vrijedi ostati na cijeni njihova dolaska. Ako čovjek prije prvog radnog dana u Hrvatskoj već duguje nekoliko budućih plaća, tada nije dovoljno reći da je dobio posao. Treba znati i kome duguje, što je za taj novac dobio i koliko je slobodan otići ako ono što ga je dočekalo nema mnogo veze s onim što mu je obećano.
Ovaj tekst napisan je uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama i slobodan je za korištenje i prenošenje uz navođenje izvora i imena autora.