U istom mobitelu u kojem se nalazi aplikacija za klađenje sve se češće nalazi i aplikacija za trgovanje dionicama ili kriptovalutama. Jedna se smatra porokom, druga znakom financijske zrelosti. Prvu skrivamo od obitelji, drugom se hvalimo prijateljima. A ipak, kod dijela korisnika ono što se u njima događa postaje gotovo nerazlučivo: stalno provjeravanje brojki, uzbuđenje kad rastu, nemir kad padaju i uvjerenje da će sljedeći potez vratiti izgubljeno.
Digitalno trgovanje u međuvremenu je postalo dovoljno jednostavno da osoba bez brokerskog iskustva može u nekoliko minuta otvoriti račun i početi kupovati dionice ili kriptoimovinu. Cijene se mijenjaju na ekranu iz minute u minutu, a aplikacije korisniku stalno pokazuju novu priliku za transakciju. To je praktično i korisno za odgovorne ulagače, ali je istodobno otvorilo prostor u kojem se financijska odluka lako pretvara u naviku neprekidnog praćenja i pokušaja da se pogodi sljedeći rast.
Valja odmah reći ono što smo najavili u prvom tekstu serijala: ulaganje nije kockanje. Čovjek koji svaki mjesec dio plaće uplaćuje u fond ili kupuje dionice koje namjerava držati dvadeset godina ne radi isto što i onaj tko uplaćuje listić. Štoviše, to što mladi u Hrvatskoj uopće razmišljaju o ulaganju dobra je vijest u zemlji u kojoj je štednja desetljećima značila oročenje u banci ili kupnju stana. Tema ovog teksta nije ulaganje, nego ono u što se ono kod dijela ljudi pretvori kada ga aplikacija, društvene mreže i nada u brzu zaradu pretvore u igru.
Više klikova, isti broj ulagača
Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga ovog je ljeta iznijela podatak koji dobro opisuje što se promijenilo. Broj pozicija građana u investicijskim fondovima porastao je s 230 tisuća krajem 2022. na gotovo 352 tisuće u ožujku ove godine. Dionicama na Zagrebačkoj burzi i dalje redovito trguje tek nekoliko tisuća građana, no broj transakcija znatno je veći nego lani.
– Ne vidimo nužno veliko povećanje apsolutnog broja investitora, ali možemo utvrditi da se značajno povećao broj transakcija, naveli su iz Hanfe za Glas Istre.
Drugim riječima, ne ulaže nužno više ljudi, nego isti ljudi trguju češće. Ista agencija procjenjuje da kriptotržištu pristupa nekoliko stotina tisuća hrvatskih građana, a taj se promet najvećim dijelom odvija preko stranih platformi i aplikacija pa ga domaća statistika ne vidi.
Upravo je učestalost trgovanja točka u kojoj ulaganje počinje nalikovati klađenju. Dugoročni ulagač odluku donese nekoliko puta godišnje. Onaj tko trguje iz dana u dan donosi ih desetke tjedno, a svaka od njih mala je oklada na to hoće li cijena u idućih sat ili dan krenuti gore ili dolje. Aplikacija mu to omogućuje u svakom trenutku, bez provizije, s iznosom od nekoliko eura i u nekoliko dodira ekrana. Što kažu brojke o onima koji „trguju“ O tome koliko se takvim trgovanjem može zaraditi postoje vrlo opsežna istraživanja i njihovi su rezultati neumoljivi. Ekonomisti koji su analizirali sve dnevne trgovce na tajvanskoj burzi tijekom petnaest godina zaključili su da ih manje od jedan posto uspijeva predvidljivo i trajno zarađivati. U Brazilu su istraživači pratili sve građane koji su se dnevnim trgovanjem bavili dulje od 300 dana: novac je izgubilo 97 posto njih.
Europski regulatori to su pretvorili u obvezu. Svaki posrednik koji građanima u Europskoj uniji nudi trgovanje ugovorima za razliku, takozvanim CFD-ovima, uz financijsku polugu, mora na vidljivom mjestu objaviti koliki postotak njegovih malih klijenata gubi novac. Na stranicama tih platformi zato piše da gubi od 70 do gotovo 90 posto računa. Riječ je, dakle, o proizvodu čiji prodavatelj sam priznaje da na njemu gubi velika većina kupaca, i svejedno ga prodaje.
Kako to izgleda kada se tržište okrene, pokazala je ova godina. Bitcoin je u listopadu 2025. dosegnuo rekordnih 126.080 dolara, a početkom lipnja pao je ispod 60.000 dolara, što je pad veći od 50 posto. Ether je u istom razdoblju pao na oko 1.550 dolara. Tko je kupio na vrhuncu, potaknut naslovima o novim rekordima, u osam je mjeseci izgubio više od polovice uloženog. Tko je pritom trgovao s polugom, mogao je izgubiti sve u jednom danu.
Problem je što velik dio malih ulagača ne zna u što je ušao. U Hanfinu istraživanju među tisuću građana od 20 do 35 godina više od polovice onih koji trguju kriptoimovinom vjerovalo je da za to tržište postoji sustav zaštite potrošača, a svaki deveti ispitanik smatrao je da kriptoimovina uopće nije špekulativna ni visokorizična. Samo devet posto provjerilo je društvo koje im je nudilo investicijsku uslugu. To je istraživanje provedeno 2022., prije nego što je europska uredba MiCA uvela licenciranje pružatelja kriptousluga, no pokazuje s kakvim se predznanjem u rizik ulazilo.
Kada trgovanje postaje kockanje
Psihijatri i psiholozi već se desetak godina bave pitanjem je li pretjerano trgovanje poseban oblik ovisnosti ili samo novo lice kockanja. Talijanski su psihijatri još 2016. predložili kriterije za „patološko trgovanje“ koji su gotovo prepisani iz dijagnostike kockanja: povećavanje uloga, nemogućnost prestanka, laganje bližnjima i, iznad svega, pokušaj da se gubitak nadoknadi novim, rizičnijim ulogom. Istraživanja provedena među redovitim kockarima pokazala su da je više od polovice njih u prethodnih godinu dana trgovalo i kriptovalutama.
Mehanizam je isti. I listić i kratkoročna oklada na cijenu daju nepredvidivu, povremenu nagradu, a upravo takve nagrade najsnažnije učvršćuju naviku. Razlika je u tome što kockar zna da se kocka. Onaj tko „trguje“ uvjeren je da radi nešto pametno, da uči, analizira i ulaže u svoju budućnost. Zbog toga problem kasnije prepoznaje, a okolina ga teže uočava: roditelj koji bi se zabrinuo da mu sin svaku večer provodi u kladionici može biti ponosan što „prati burzu“.
Na to se nadovezuje ono što se događa na društvenim mrežama. Britanski regulator još je 2021. upozorio da velik dio mladih ulagača odluke donosi oslanjajući se na instinkt i savjete s interneta te da mnogi ne prihvaćaju da se trgovanjem novac može i izgubiti. Europsko nadzorno tijelo za vrijednosne papire i tržišta kapitala ESMA početkom ove godine objavilo je, i na hrvatskom jeziku, upute za takozvane finfluencere. Poručuje im da jasno označe plaćene suradnje, da ne govore o proizvodima koje ne razumiju te da ističu rizike, a ne samo nagrade, „jer ljudi mogu i izgubiti novac – brzo“. Između prave burze i lažnog brokera Postoji još jedan razlog zbog kojeg je ova tema važna. Kultura brze zarade ne hrani samo legalne platforme nego i prevarante. Tko je navikao da se „ulaže“ preko aplikacije, na preporuku nepoznate osobe s Instagrama ili Telegrama, teže će razlikovati stvarnog posrednika od lažnog.
Hanfa je lani zaprimila 324 pritužbe potrošača, najviše u posljednjih deset godina, i objavila 35 upozorenja o subjektima koji bez odobrenja nude investicijske usluge. Ovog je proljeća morala upozoravati i na to da prevaranti zloupotrebljavaju njezino ime: žrtvama lažnih brokera javljaju se navodni Hanfini zaposlenici koji uz naknadu nude povrat izgubljenog novca.
– Svi dokumenti u kojima se spominju takve ili srodne aktivnosti Hanfe lažni su i služe za pokušaje prijevara, priopćili su iz Agencije.
Od 1. srpnja ove godine u Europskoj uniji usluge povezane s kriptoimovinom smiju pružati samo društva s odobrenjem prema uredbi MiCA. To je važan korak jer građanin napokon može provjeriti s kim posluje. Ali licenca jamči da je platforma pod nadzorom, a ne da će ulagač zaraditi. Nijedan propis ne može zaštititi čovjeka od odluke da ušteđevinu uloži u nešto što ne razumije zato što je cijena jučer porasla.
Kako onda razlikovati ulaganje od iluzije zarade? Nekoliko je pitanja koja si vrijedi postaviti. Provjeravam li stanje računa više puta dnevno? Trgujem li češće nakon gubitka? Ulažem li novac koji mi treba za režije ili ratu kredita? Koristim li polugu? Skrivam li od partnera koliko sam uložio ili izgubio? Što je više potvrdnih odgovora, to je manje riječ o ulaganju, a više o navici koja se od klađenja razlikuje samo po izgledu aplikacije.
U idućem nastavku bavimo se upravo time: kako su aplikacije za klađenje i trgovanje dizajnirane da nas zadrže i zašto ono što doživljavamo kao vlastiti izbor često nije slučajno.
Ovaj tekst napisan je uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama i slobodan je za korištenje i prenošenje uz navođenje izvora i imena autora.