U hrvatskim selima starost sve češće znači život bez trgovine, autobusa ili liječnika u blizini. Neke od tih teškoća ublažavaju gerontodomaćice iz programa Zaželi, no njihova pomoć i dalje ovisi o ugovorima na određeno vrijeme. Kako se pojedini projekti približavaju završetku, ponovno se postavlja pitanje što će biti s ljudima koji više ne mogu sami otići u trgovinu, pripremiti obrok ili posjetiti liječnika.
Krajem rujna javnost je doznala da je nad trgovačkim lancem Studenac otvoren predstečajni postupak. Među najavljenim mjerama bila je mogućnost zatvaranja oko 170 prodavaonica. Za upravu trgovačkog lanca to je pitanje poslovnih troškova i održivosti mreže. Za dio malih mjesta, u kojima trgovina služi i kao posljednje redovito mjesto susreta, to je pitanje mnogo bliže svakodnevnom životu: kako će stariji ljudi bez automobila kupiti kruh, mlijeko ili lijekove ako izgube i najbliži dućan?
HRT je 30. rujna izvijestio o predstečajnom postupku i planu zatvaranja dijela Studenčeve mreže, uz upozorenje da su građani posebno zabrinuti u naseljima u kojima je to najbliža, katkad i jedina trgovina. Najava nije isto što i konačan popis zatvorenih prodavaonica, ali dobro pokazuje koliko poslovna odluka velikog lanca može promijeniti svakodnevicu malog sela.
U prethodnim nastavcima pisali smo o listama čekanja za domove i o privatnim domovima koji su preuzeli velik dio skrbi. No oba su to rješenja namijenjena ljudima koji imaju barem kakvu mogućnost odabira. U selima Like, Banije, Slavonije i dalmatinskog zaleđa često nema ni doma ni dnevnog boravka ni organizirane pomoći u kući. Ostane samo kuća u kojoj živi jedna starija osoba i pitanje tko će joj sljedeći put pokucati na vrata.
Podsjetimo, u Hrvatskoj od starijih koji žive sami gotovo dvoje od troje živi u riziku od siromaštva. Na selu se tom siromaštvu pridružuje i udaljenost od svega. Novinari HRT-a obišli su u veljači sela oko Otočca. Ramljani su u deset godina izgubili gotovo 60 posto stanovnika. Pokretna trgovina više nema kupaca, županijska autobusna linija nema putnika.
– Ubija me samoća, nema naroda, pa je tu i bolest. U selu nas ima četiri, pet, rekla im je Zorka Pleša.
Dvadeset pet kilometara dalje, u Podumu, Danica Kosić dočekala je devedesetu.
– Nemam života. Djeca su daleko i tako sam sama, jadna i nesretna.
Jedini redoviti gost u tim kućama je gerontodomaćica Crvenog križa. Jedna od njih, Marina Pećarić, svoj je posao opisala u jednoj rečenici: „Malo kuhanja, malo higijene, malo drva, narudžba lijekova, doktori, vožnja, razgovor.“ U tom popisu zapravo je cijeli sustav skrbi koji država na selu nema.
Te žene rade u programu Zaželi, vjerojatno najpoznatijem socijalnom projektu u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina. Pokrenut je 2017. kako bi se zaposlile teško zapošljive žene starije od 55 godina, a s vremenom je postao glavni oblik pomoći u kući za starije. Prema podacima Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike iz srpnja, u aktualnom ciklusu angažirana su 9.633 pružatelja usluge koji skrbe o 76.459 starijih osoba i osoba s invaliditetom. Više od 40.000 korisnika živi u ruralnim područjima. Od početka programa pomoć je dobilo više od 205.000 ljudi, a isplaćeno je 619,6 milijuna eura.
Problem je što Zaželi nije postao trajan sustav. Financira se iz Europskog socijalnog fonda plus, a provode ga gradovi, općine, udruge i društva Crvenog križa. U aktualnom ciklusu projekti traju od 30 do 36 mjeseci, što znači da svaki od njih ima unaprijed određen završetak. Ministarstvo je još u srpnju poručilo da će, do novog europskog financiranja, kontinuitet pomoći pokušati osigurati sredstvima državnog proračuna. No za starijeg korisnika ostaje isto praktično pitanje: tko će doći u razdoblju između dvaju ugovora ako usluga nije trajno zajamčena?
Opasnost od prekida nije vezana samo uz jednu općinu. Projekti iz istog ciklusa u različitim sredinama završavaju u različitim terminima, a za korisnike je važnije hoće li gerontodomaćica nastaviti dolaziti nego tko je sljedeći nositelj projekta. Između najave novog poziva, prijave, odabira i sklapanja ugovora može proći vrijeme koje starija osoba sama ne može jednostavno premostiti. Milivoj Špika iz stranke Blok umirovljenici zajedno ljetos je upravo na to upozoravao:
– Umjesto da postane trajna, sustavno integrirana socijalna usluga, skrb za starije svodi se na vremenski ograničene cikluse.
I pučka pravobraniteljica u izvješću za prošlu godinu upozorava da nema dovoljno socijalnih usluga koje bi starijima omogućile ostanak u vlastitom domu. Redovita, zakonom zajamčena usluga pomoći u kući postoji, ali je dostupna samo najsiromašnijima. Ravnateljica Crvenog križa u Otočcu Dragica Cvitković objasnila je da prihodovni cenzus iznosi 375 eura. Tko ima mirovinu veću od toga, za državu nije dovoljno siromašan da bi dobio pomoć. Zaželi je upravo zato bio toliko važan: primao je i one koji nisu socijalni slučajevi, ali više ne mogu sami nacijepati drva.
Drugi veliki problem na selu je dostupnost zdravstvene zaštite. Ordinacije obiteljske medicine posebno su ranjive ondje gdje je stanovnika malo, a liječnici odlaze u mirovinu bez nasljednika. Čovjek koji nema vlastiti prijevoz i najbližu ambulantu udaljenu nekoliko desetaka kilometara teško može ostvariti zdravstvenu skrb samo na temelju toga što je na nju formalno osiguran.
Država na problem pokušava odgovoriti mobilnim ambulantama. Ministarstvo zdravstva predvidjelo je mrežu vozila za ruralna i teško dostupna područja te otoke. Koliko je takva usluga konkretna, pokazuje raspored koji je Grad Valpovo objavio 2. listopada: mobilni tim obavlja preglede u Harkanovcima, Zelčinu, Ivanovcima i drugim okolnim naseljima. Za starijeg čovjeka koji nema autobusnu vezu ni vlastiti automobil već je velika razlika između potrebe da ode liječniku u grad i mogućnosti da liječnik određenog dana dođe u njegovo selo.
No i taj model ima granice. U Šibensko-kninskoj županiji mobilna ambulanta stigla je početkom godine, ali u veljači još nije imala liječnika koji bi u njoj radio. Trebala je pokrivati oko 2.500 pacijenata na nekoliko stotina četvornih kilometara. A ravnateljica koprivničkog Doma zdravlja Željka Fruk upozorila je da mobilna ambulanta „nije potpuna zamjena za ordinaciju obiteljske medicine“. Nedostaje i jedna naizgled sitna karika: pacijent koji u selu dobije recept i dalje mora nekako doći do ljekarne.
Kad se sve to zbroji, slika je prilično jasna. Starija osoba u gradu koja više ne može sama ima loše opcije: listu čekanja, skupi privatni dom ili kćer koja će napustiti posao. Starija osoba na selu često nema ni to. Ima susjedu koja je i sama stara, autobus koji više ne vozi, trgovinu koja se zatvorila i gerontodomaćicu kojoj upravo istječe ugovor. Zato je pitanje teritorijalne nejednakosti zapravo pitanje ravnopravnosti građana. Mirovinu i doprinose ljudi u Vrbovljanima i Ramljanima zaradili su po istim zakonima kao i oni u Zagrebu. Pravo na dostojanstvenu starost ne bi smjelo ovisiti o tome ima li u selu dovoljno kupaca da trgovina ostane otvorena niti o tome je li neki europski projekt upravo u fazi između dva natječaja.
Rješenja postoje i neka od njih Hrvatska već ima: mobilne ambulante, pokretne ljekarne, dostavu obroka, prijevoz po pozivu, gerontodomaćice. Nedostaje im ono najvažnije – trajnost. Sve dok pomoć starijima na selu ovisi o projektima, a ne o pravu, svaka će zima počinjati istim pitanjem: hoće li netko doći? U idućem nastavku pišemo o ženama koje dolaze i kad nitko drugi ne dolazi – o kćerima koje su postale njegovateljice vlastitih roditelja.
Ovaj tekst napisan je uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama i slobodan je za korištenje i prenošenje uz navođenje izvora i imena autorice.