Hrvatska gradi nove centre za starije, ali već sada u domovima nedostaje oko dvije tisuće radnika. Njegovateljice odlaze u Austriju, medicinske sestre u bolnice, a na njihova mjesta sve češće dolaze žene iz Nepala i s Filipina. Zgrade se mogu izgraditi europskim novcem. Ljude koji će u njima raditi nije moguće kupiti na natječaju.
Kad je Hina početkom 2024. pisala o Domu za starije i nemoćne osobe na Visu, naslov je glasio da umirovljene Višane njeguju tri Nepalke i Filipinka te da ih svi obožavaju. Regina, Melissa, Sunita i Shirijana došle su s drugog kraja svijeta kako bi se brinule o osamdesetak otočkih korisnika: higijena, presvlačenje, hranjenje, sve ono što čini svakodnevni posao njegovateljice. Za mnoge strane radnice to je i jedini put u hrvatsku skrb. Medicinska sestra koja ne govori hrvatski i nema priznatu licencu ovdje ne može raditi posao za koji se školovala, pa radi kao njegovateljica. Ta priča s početka 2024. tada je bila zanimljivost: otočke bake i djedove njeguju žene s drugog kraja svijeta. Danas je to svakodnevica u domovima od Istre do Slavonije. I upravo zato vrijedi postaviti pitanje koje se u raspravama o starenju Hrvatske postavlja prerijetko.
Tko će zapravo brinuti o svim tim ljudima? U prethodnim nastavcima pisali smo o tome da nedostaje kreveta. No krevet sam po sebi ne njeguje nikoga. Hrvatska udruga poslodavaca lani je procijenila da u sustavu skrbi za starije već nedostaje oko 2.000 radnika: njegovateljica, medicinskih sestara, fizioterapeuta. Novih 18 centara za starije, koje država gradi europskim novcem, trebat će još oko 1.400 zaposlenih. Tportal je u rujnu objavio tekst znakovita naslova: centri su svečano otvoreni, ali još ne rade. Jedan od ključnih razloga je upravo osoblje.
Samo dubrovački centar, s 205 kreveta, trebao bi zaposliti oko dvjesto ljudi. Gradonačelnik Mato Franković još je lani najavio da će se zapošljavati postupno, kroz nekoliko mjeseci. Dodao je i rečenicu koja dobro opisuje u kakvom se škripcu sustav nalazi:
– Neće biti nadmetanja plaćama. Nećemo povećavanjem plaća otimati ljude drugim ustanovama.
Drugim riječima, svaki novi dom koji nađe radnike uzeo ih je nekom starom. Zašto ljudi ne žele raditi taj posao? Prvi je odgovor plaća. Prema podacima Fine koje je analizirao Tportal, prosječna neto plaća u tvrtkama koje pružaju smještaj starijima iznosila je 2024. godine 833 eura, tek nešto više od minimalne. Vlasnica obiteljskog doma u Ozlju Sabina Angelina Latin još je prije dvije godine za N1 opisala zašto ne može zadržati radnice: dio ih ode u inozemstvo, a dio radije radi na blagajni, jer je za istu plaću posao lakši.
Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike tvrdi da su plaće njegovatelja od 2023. porasle za oko 70 posto te da je više od tisuću ljudi krenulo u osposobljavanje za taj posao. Koliko se tržište promijenilo, vidi se po oglasu Istarske županije za njezina četiri doma: medicinskim sestrama nudi 5.000 eura bonusa dobrodošlice i prosječnu neto plaću od 1.900 eura, njegovateljicama 3.000 eura bonusa i 1.400 eura plaće, uz 300 eura mjesečno za najam stana. Kad županija mora plaćati stanarinu da bi našla njegovateljicu, jasno je da je riječ o ozbiljnoj nestašici.
Drugi je odgovor sam posao: pravilnik propisuje minimalan broj medicinskih sestara i njegovatelja prema broju i stanju korisnika, no minimum na papiru i stvarna smjena nisu isto. Portal Radnička prava prije tri godine opisao je kako to izgleda u jednom zagrebačkom javnom domu: u jutarnjoj smjeni četiri njegovateljice na sedamdesetak korisnika, od kojih je velik dio nepokretan. Noću – jedna njegovateljica na njih sedamdeset.
Kad pučka pravobraniteljica u svojim izvješćima piše da se korisnici u nekim domovima kupaju jednom u dva tjedna ili da tjednima ne izlaze na zrak, to rijetko znači da je netko zao. Znači da jedna žena ne može u osam sati okupati, presvući i nahraniti dvadeset nepokretnih ljudi.
Na to je lani upozorila i Marijana Bađun s Instituta za javne financije: manjak radne snage dodatno opterećuje one koji rade i otežava im uvjete rada. Nedostatak radnika tako sam sebe pojačava: što ih je manje, onima koji ostanu teže je, pa i oni odlaze. A odlaze, među ostalim, u Austriju. Dok hrvatski domovi traže njegovateljice u Katmanduu i Manili, tisuće Hrvatica njeguju tuđe roditelje u Beču, Grazu i Klagenfurtu. Prema podacima koje je krajem 2024. objavio Glas Slavonije, u Austriji je registrirano oko 60.000 njegovateljica koje pružaju 24-satnu skrb u kući, a oko 4.000 dolazi iz Hrvatske. Rade u turnusima od nekoliko tjedana, žive u kući korisnika i na raspolaganju su praktički danonoćno, za plaću kakvu kod kuće ne bi dobile.
To je lanac skrbi koji se proteže preko pola svijeta. Austrijanku njeguje Slavonka, Slavonkinu majku u domu njeguje Nepalka, a o Nepalkinoj majci brine netko treći. Na svakoj karici plaća je nešto niža, a onaj tko je na kraju lanca ostaje bez ikoga.
Strane radnice pritom nisu problem, nego trenutačno jedino rješenje koje sustav ima. No ni to rješenje nije jednostavno. Za njegovateljicu koja ne govori hrvatski teško je razumjeti što joj govori dementna starica iz Komiže ili Đakova. Dozvole za boravak i rad izdaju se na ograničeno vrijeme pa se o trajnosti ne može govoriti. A medicinske sestre, koje najviše nedostaju, tim se putem praktički ne mogu dovesti jer za rad trebaju hrvatsku licencu.
Što onda predlažu oni koji sustav poznaju? Pavo Ćorluka iz Hrvatske udruge poslodavaca zalaže se za novo trogodišnje strukovno obrazovanje za njegovateljice, kako bi se u struku ulazilo iz škole, a ne samo preko tečajeva. Poslodavci predlažu i vaučere kojima bi se izjednačila cijena smještaja u javnim i privatnim domovima te porezne olakšice za one koji roditelju plaćaju dom. Pučka pravobraniteljica u izvješću za prošlu godinu traži dugoročnu politiku zapošljavanja kvalificiranog osoblja u domovima, hitne kratkoročne mjere za osiguranje medicinskog osoblja i veći broj njegovatelja za najteže korisnike. Dio tih preporuka, napominje, ponavlja godinama.
Zanimljivo je pogledati što upravo ovih tjedana radi Slovenija. Ondje je u rujnu donesen zakon prema kojem zaposleni u domovima za starije i u dugotrajnoj skrbi od listopada dobivaju dodatak na plaću od 300 eura bruto mjesečno. Mjera vrijedi do kraja 2027. i obuhvaća više od 14.000 radnika. Privremena je i tek će se vidjeti hoće li zaustaviti odlaske, ali pokazuje da je država problem prepoznala kao hitan.
U Hrvatskoj istodobno postoji još jedna skupina žena čije se iskustvo skrbi ne bi smjelo zanemariti: gerontodomaćice iz programa Zaželi. Mnoge godinama obilaze starije i nemoćne u njihovim domovima, a projektni ugovori ne traju vječno. Kada pojedini projekti završe, otvara se pitanje mogu li se iskusne radnice uključiti u nove centre za starije ili druge trajne usluge u zajednici. To ne znači da je posao gerontodomaćice jednak radu medicinske sestre ili njegovateljice s potrebnim kvalifikacijama, ali stečeno iskustvo moglo bi biti polazište za dodatno osposobljavanje i nova radna mjesta.
Sve to vodi do jednostavnog zaključka. Hrvatska je posljednjih godina naučila graditi domove: ima projekte, europski novac i izvođače. Nije naučila ono teže – kako posao njegovateljice učiniti poslom koji netko želi raditi i od kojeg može živjeti. Dok se to ne promijeni, na pitanje iz naslova postoje samo dva odgovora. O starijima će brinuti žene koje su zbog toga došle s drugog kraja svijeta. Ili kćeri koje su zbog toga napustile posao.
U posljednjem nastavku serijala tražimo treći odgovor: kako izgledaju sustavi u kojima starost ne ovisi ni o sreći ni o novcu.
Ovaj tekst napisan je uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama i slobodan je za korištenje i prenošenje uz navođenje izvora i imena autorice.