Zdravko je automehaničar iz Srbije. U Hrvatsku je došao raditi u veljači 2025. Nekoliko mjeseci kasnije stigla je i majka njegove djece, diplomirana arheologinja koja ovdje radi u trgovini. U rujnu 2025. stigao je sedmogodišnji sin i odmah krenuo u školu, a u studenome iste godine četverogodišnja kći, koja je upisana u vrtić.
Obitelj je, rečeno jezikom statistike, uspješno integrirana. Oba roditelja rade i plaćaju doprinose, djeca idu u školu i vrtić. Ali kada se sin razbolio, Zdravko je morao uzeti godišnji odmor. Bolovanje za njegu djeteta nije mogao dobiti, jer njegova djeca nisu bila u sustavu zdravstvenog osiguranja.
Kako je u lipnju pisao Glas Slavonije, djeca državljana trećih zemalja koja su u Hrvatskoj na privremenom boravku ne mogu biti osigurana preko zaposlenih roditelja. Moraju se osigurati zasebno, a doprinos od 125 eura mjesečno po djetetu plaćaju roditelji. Zdravku je HZZO usto zatražio i plaćanje unatrag, od trenutka kada su djeca odjavljena iz osiguranja u Srbiji, što bi prema njegovoj procjeni moglo iznositi dvije do tri tisuće eura. Iz HZZO-a su odgovorili da je za strance na privremenom boravku zdravstveno osiguranje obveza, a ne pravo.
U dosadašnjim nastavcima ovog serijala strani radnici bili su uglavnom muškarci koji dolaze sami, rade, šalju novac kući i jednog dana odlaze. Ta slika postaje sve nepotpunija. Iza dijela radnika dolaze žene i djeca, a s njima i pitanja na koja Hrvatska još nema odgovore. Muškarci koji su došli sami Većina radnika iz Azije u Hrvatsku je stigla bez obitelji. Prema istraživanju Instituta za migracije provedenom početkom ove godine, više od 80 posto ispitanih radnika iz Azije i Afrike su muškarci, a najbrojnija dobna skupina je od 25 do 29 godina. Gotovo isto toliko njih šalje novac obitelji u domovini.
Novinarka portala Promise.hr Romana Eibl razgovarala je s nekima od njih. Nepalac Arjun, koji u Hrvatskoj radi tri godine, za to je vrijeme suprugu vidio dvaput.
– Teško je biti sam, rekao je.
No planovi se mijenjaju. U prvom istraživanju Instituta, provedenom početkom 2025., 55 posto ispitanih reklo je da namjerava dovesti obitelj u Hrvatsku, a još 28 posto o tome nije odlučilo. Petina planira ostati do mirovine, a petina zauvijek. Filipinac Nicolas Ypil, koji je u Hrvatskoj najprije radio u Puli, a posljednjih šest mjeseci živi u Rijeci, za Novi list je ovako objasnio zašto je došao:
– Tražio sam bolju priliku za sebe i svoju obitelj.
Koliko je djece? Nitko ne zna
Koliko je djece stranih radnika danas u Hrvatskoj, nije moguće pouzdano reći. Službena statistika o djeci koja su došla spajanjem obitelji, kako je u lipnju upozorio portal DuList, javno nije dostupna. Agencije za zapošljavanje i udruge samo u Dubrovačko-neretvanskoj županiji procjenjuju da ih je nekoliko stotina.
Postoje, međutim, neizravni pokazatelji. Prema Državnom zavodu za statistiku, u Hrvatsku se lani doselilo 56.665 ljudi, od čega oko 70 posto stranaca. Među strancima najviše je bilo državljana Nepala, Bosne i Hercegovine i Filipina. Dvije trećine doseljenih su muškarci, što potvrđuje da je riječ ponajprije o radnoj migraciji, ali i da se struktura polako mijenja.
Zanimljiv je i podatak koji je Ministarstvo obrazovanja objavilo krajem listopada. Hrvatske škole ove školske godine pohađa 445.231 učenik, gotovo 64.000 manje nego školske godine 2013./2014. U tom su razdoblju broj učenika povećale samo dvije sredine: Grad Zagreb i Istarska županija. Ministarstvo nije navelo razloge. No riječ je upravo o dvama područjima u kojima se izdaje najviše dozvola za boravak i rad. Bez podataka o državljanstvu učenika ta je veza tek pretpostavka, ali pretpostavka koju vrijedi provjeriti.
Primjer Osnovne škole Vodnjan, o kojoj je u rujnu pisao Glas Istre, pokazuje kako ta slika zasad izgleda u praksi. Od 365 učenika njih petnaestak ima roditelje strance, ali najviše ih je iz Njemačke, a ostali iz europskih zemalja i susjedstva. Djeca radnika iz Nepala ili s Filipina u hrvatskim su učionicama još uvijek rijetkost. Druga generacija tek nastaje.
Sedamdeset sati do razreda
Kada dijete koje ne zna hrvatski dođe u školu, sustav ima odgovor koji postoji više od deset godina. Prema pravilniku, učenik dobiva pripremnu nastavu hrvatskog jezika: ukupno 70 sati, jedan do dva sata dnevno, najdulje jednu školsku godinu. Usporedo pohađa redovnu nastavu, ali se dok ne svlada jezik ne ocjenjuje.
– Djeca se brzo uklope i brzo uče jezik, kaže ravnateljica vodnjanske škole Barbara Buršić-Križanac. To je iskustvo većine učitelja i ono je dobra vijest. Djeca uče jezik mnogo brže od roditelja, o čijim smo poteškoćama pisali u trećem nastavku. U mnogim će obiteljima upravo ona biti prevoditelji: kod liječnika, u banci, u razgovoru sa stanodavcem. Druga generacija tako postaje most između zajednice i društva.
No sedamdeset sati dovoljno je za razgovor na odmoru, a ne nužno i za razumijevanje lekcije iz povijesti ili matematičkog zadatka. Ako u razred dođe nekoliko takve djece, učitelj ostaje bez dodatne pomoći. Škole s jednim ili dvoje stranih učenika s tim se mogu nositi. Pitanje je hoće li sustav biti spreman ako ih, kao u nekim zapadnoeuropskim gradovima, bude deset u jednom razredu.
Plaćaju doprinose, ali djeca nisu osigurana
Zdravstveno osiguranje, kojim smo počeli ovaj tekst, možda je najjasniji primjer kako propisi zaostaju za stvarnošću. Prema objašnjenju HZZO-a, dijete stranca status člana obitelji osiguranika dobiva tek kada roditelj dobije stalni ili dugotrajni boravak, za što je potrebno nekoliko godina zakonitog boravka.
Do tada roditelji plaćaju. Caritas Zagrebačke nadbiskupije u svibnju je naveo primjer obitelji s četvero djece koja za osiguranje svakog djeteta mjesečno plaća oko 160 eura. Za obitelj s prosječnom radničkom plaćom to je iznos koji lako odluči hoće li dijete ići liječniku ili ne.
Pravobraniteljica za djecu predlagala je izmjene propisa kojima bi sva djeca na privremenom boravku dobila jednak pristup zdravstvenoj zaštiti. Prijedlog nije prihvaćen. Udruga Latinos en Croacia u rujnu je pokrenula peticiju s istim zahtjevom, pozivajući se na Njemačku i Austriju, gdje djeca stranih radnika mogu biti osigurana preko roditelja. Paradoks je očit. Država koja izdvaja velik novac za poticanje rađanja i zadržavanje mladih obitelji, istodobno od obitelji koje su se upravo doselile i rade traži da posebno plaćaju osiguranje za djecu.
Prvi korijeni
Zajednice koje ostaju počinju graditi vlastite institucije. Najvidljiviji primjer je filipinska zajednica. U Zagrebu se od listopada prošle godine svaki tjedan služi misa na tagaloškom jeziku, a slične mise održavaju se i u Zadru. U Rijeci je prva takva misa služena 10. listopada, u kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske na Žabici. Pjevao je mješoviti filipinski zbor od dvanaest članova.
– Kad imaš vjeru koju dijeliš, onda je lakše, rekao je Christian Alagban, koji u Rijeci živi godinu i pol i završio je šestomjesečni tečaj hrvatskog.
Riječka filipinska zajednica, među čijim je čelnicima Mary Varga, koja u Hrvatskoj živi dvadeset godina, iduće će godine prvi put sudjelovati i na Riječkom karnevalu. To su mali, ali važni znakovi. Ljudi koji planiraju otići ne osnivaju zborove i ne prijavljuju se za karneval.
A mješoviti brakovi, o kojima se u javnosti ponekad govori s nelagodom? U dostupnim objavama Državnog zavoda za statistiku nismo pronašli podatke o sklopljenim brakovima prema državljanstvu supružnika. Činjenica da spomenuta peticija izrijekom spominje i djecu hrvatskih državljana u braku s državljanima trećih zemalja pokazuje da takve obitelji postoje. Reportaža portala Promise.hr upozorava, međutim, da su neki radnici koji su se pokušali bliže povezati s domaćim djevojkama naišli na predrasude i podsmijeh.
– Nepošteni smo prema njima, rekla je za isti portal 26-godišnja konobarica Ivana iz Splita. Gosti ili sugrađani Druga generacija nije pitanje budućnosti. Ona je već u vrtićima u Dubrovniku, u školi u Vodnjanu i u crkvi na Žabici. Pitanje je samo kako će je Hrvatska dočekati: kao djecu gostiju koji će jednog dana otići ili kao buduće sugrađane koji će ovdje odrasti, školovati se, raditi i jednog dana glasati. O tom izboru ovisi i odgovor na pitanje kojim smo započeli ovaj serijal. U posljednjem nastavku pokušavamo zamisliti kako će Hrvatska izgledati za deset godina: demografski, politički i kulturno.
Ovaj tekst napisan je uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama i slobodan je za korištenje i prenošenje uz navođenje izvora i imena autora.