„Pozvali smo radnu snagu, a došli su ljudi.“
Tu je rečenicu švicarski pisac Max Frisch napisao 1965. godine, kad je Zapadna Europa već desetak godina uvozila radnike iz Italije, Španjolske, Grčke i Turske, a uskoro i iz Jugoslavije. Svi su tada mislili da je riječ o privremenom rješenju: radnici će odraditi nekoliko sezona i vratiti se kući. Mnogi i jesu. Ali milijuni su ostali, doveli obitelji, a njihova djeca i unuci danas su Nijemci, Austrijanci i Švicarci.
Hrvatska tu priču poznaje bolje od većine europskih zemalja, jer ju je proživjela s druge strane. Stotine tisuća radnika iz tadašnje Jugoslavije, među njima i velik broj Hrvata, otišli su šezdesetih i sedamdesetih godina u Njemačku i Austriju „na nekoliko godina“. Velik dio nikada se nije vratio.
Danas se ta priča ponavlja, samo s druge strane granice. U ovom serijalu pratili smo kako strani radnici dolaze, gdje stanuju, zašto ne govore jezik, kako ih dočekuje ulica i kako za njima dolaze obitelji. U posljednjem nastavku pokušavamo odgovoriti na pitanje iz naslova: kako će oni promijeniti Hrvatsku u idućih deset godina?
Odmah treba reći da je svaka projekcija nesigurna. Ono što slijedi nije prognoza, nego pokušaj da se iz današnjih brojeva izvede nekoliko realnih scenarija.
Demografija bez iluzija
Početna točka je jednostavna. Prema Državnom zavodu za statistiku, u Hrvatskoj se lani rodilo 32.479 djece, a umrlo je 50.007 ljudi. Prirodni pad iznosio je, dakle, više od 17.500 stanovnika. Ipak, procijenjeni broj stanovnika sredinom 2025. bio je 3.874.993, gotovo devet tisuća više nego godinu ranije. Razlika dolazi iz doseljavanja. Hrvatska posljednjih nekoliko godina ima više doseljenih nego odseljenih, a lani je migracijski saldo iznosio više od 19.000 ljudi.
Drugim riječima, Hrvatska je postala useljenička zemlja, a da to nikad nije službeno odlučila.
Starenje se nastavlja. Prosječna dob stanovnika iznosi 44,7 godina, a gotovo svaki četvrti stanovnik ima 65 ili više godina. Prema projekcijama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i OECD-a koje je u listopadu prenijela Hina, Hrvatskoj bi u idućem desetljeću, bez promjene politika, moglo nedostajati oko 327.000 radnika. Samo Zadarska županija i Grad Zagreb danas ne gube stanovništvo. Problem tržišta rada, zaključuje se u toj analizi, više nije nezaposlenost, nego nedostatak ljudi, vještina i produktivnosti. Koliko će ih biti Prije gotovo tri godine Hrvatska udruga poslodavaca procijenila je da bi do 2030. u Hrvatskoj moglo raditi 400 do 500 tisuća stranih radnika, odnosno četvrtina ukupne radne snage. Ta je procjena tada zvučala realno, jer je broj dozvola rastao iz godine u godinu.
Od tada se smjer promijenio. Lani je izdano 17 posto manje dozvola nego 2024., a ove godine broj nastavlja padati. Ministar Božinović u svibnju je to opisao kao „jasan zaokret prema smanjenju potrebe za stranom radnom snagom i jačanju aktivacije domaće radne snage“. Hrvatski zavod za zapošljavanje lani je izdao više od 47.000 negativnih mišljenja na zahtjeve poslodavaca, gotovo trećinu od ukupnog broja.
Zato je realno računati s nekoliko scenarija. U onom restriktivnom broj stranih radnika ustalit će se oko današnjih 110 do 130 tisuća važećih dozvola, uz veću fluktuaciju i sve više sezonskih radnika. U scenariju u kojem gospodarstvo raste, a domaća radna snaga nastavi padati, pritisak poslodavaca vratit će brojke prema 200 tisuća i više. U oba slučaja strani radnici ostaju trajna sastavnica hrvatskog tržišta rada. Pitanje više nije hoće li ih biti, nego koliko će ih ostati.
Tko će ostati
Upravo je to ključno pitanje idućeg desetljeća. Stalni boravak u Hrvatskoj može se dobiti nakon pet godina neprekidnog zakonitog boravka, uz uvjete među kojima je i znanje hrvatskog jezika. Za državljanstvo se, prema Zakonu o hrvatskom državljanstvu, uz ostale uvjete traži osam godina neprekidnog boravka, odobren stalni boravak te provjera poznavanja jezika, latiničnog pisma, kulture i društvenog uređenja.
Prvi veliki val radnika iz Azije stigao je 2022. i 2023. godine. Nepalci su, primjerice, u prvih osam mjeseci 2022. dobili gotovo osam tisuća dozvola, a 2024. više od 35.000. Oni koji su ostali i ispunili uvjete mogli bi stalni boravak dobivati od 2027., a državljanstvo početkom idućeg desetljeća. Do 2036. Hrvatska bi tako mogla imati prvih nekoliko tisuća državljana rođenih u Nepalu, na Filipinima ili u Indiji, kojima je hrvatski drugi jezik.
Koliko će ih to učiniti, ovisi o njima i o nama. U istraživanju Instituta za migracije petina radnika iz Azije i Afrike rekla je da planira ostati do mirovine, a petina zauvijek. Više od polovice namjerava dovesti obitelj. Ako se i dio tih planova ostvari, u hrvatskim školama 2036. sjedit će tisuće djece čiji su roditelji rođeni u Aziji, a mnoga će od njih govoriti hrvatski bolje od roditelja.
Nova manjina, nove stranke?
U koncepciji ovog serijala postavili smo i pitanje koje mnogima zvuči kao znanstvena fantastika: hoće li Hrvatska jednog dana imati nove nacionalne manjine, pa i saborske zastupnike nepalskog ili filipinskog podrijetla?
Pravni odgovor je jasan, barem za iduće desetljeće. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina manjinu definira kao skupinu hrvatskih državljana čiji su pripadnici tradicionalno nastanjeni na teritoriju Hrvatske. Ustav danas navodi 22 nacionalne manjine, a za njih je u Saboru rezervirano osam zastupničkih mjesta. Zajednica koja tek stiče prve državljane teško može ispuniti uvjet tradicionalne nastanjenosti. Za to su potrebne generacije, a ne godine. Politička participacija mogla bi, međutim, doći drugim putem. Državljanin s pravom glasa može se kandidirati na bilo kojoj listi. Stranke u gradovima u kojima živi nekoliko tisuća novih državljana prije ili kasnije će ih početi uključivati. Za sada je javnost prema tome rezervirana: u istraživanju koje je Ipsos 2024. proveo za Centar za mirovne studije tek 19 posto ispitanih podržalo je pravo glasa za strance koji žive u Hrvatskoj.
Realno je, dakle, da 2036. neće biti hrvatsko-nepalske stranke ni nove ustavne manjine. Ali gotovo je sigurno da će biti udruga, vjerskih zajednica, trgovina i kulturnih društava. Filipinska zajednica u Rijeci iduće godine prvi put izlazi na karneval. Tako izgleda prvi korak.
Kultura i strah od većine
Prema popisu iz 2021., više od 90 posto stanovnika Hrvatske izjašnjava se kao Hrvati. U istraživanju Centra za mirovne studije 47 posto ispitanih izrazilo je strah da bi doseljenici u idućim desetljećima mogli postati većina.
Brojke ne podupiru taj strah. Današnjih 110 do 130 tisuća radnika s važećom dozvolom čini oko tri posto stanovništva. Čak i u najvišem scenariju poslodavaca, od pola milijuna radnika, bila bi riječ o manje od sedmine stanovništva, a znatan dio njih čine radnici iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Sjeverne Makedonije, kulturno i jezično bliski domaćem stanovništvu.
Promjena će ipak biti vidljiva, ali neravnomjerna. Najviše će se osjetiti u Zagrebu, Istri, Dalmaciji i na Kvarneru, gdje se izdaje većina dozvola. U slavonskim i ličkim selima, o kojima je na Strategu u serijalu o skrbi za starije pisala kolegica Paula Bobanović, strani radnici gotovo se neće ni vidjeti. Tamo će se demografski pad nastaviti gotovo bez ikakve zamjene.
Što treba odlučiti sada
Iz svega što smo u ovom serijalu vidjeli proizlazi jedan zaključak. Hrvatska je u nekoliko godina primila stotine tisuća ljudi, ali još nije odlučila tko su oni: privremena radna snaga ili budući sugrađani.
Pučka pravobraniteljica u posljednjem izvješću upozorava da „institucionalni okvir integracije gotovo ne postoji“. To se vidi na svakom koraku: u stanovima koje nitko sustavno ne nadzire, u tečajevima jezika kojih je premalo, u djeci koja nemaju zdravstveno osiguranje i u napadima koji se ne prijavljuju.
Nekoliko odluka ne može čekati. Prva je cjelovita migracijska i integracijska politika, koju pravobraniteljica preporučuje godinama. Druga su podaci: država već prikuplja ugovore o najmu, a uskoro će imati i rezultate jezičnih ispita, no o stanovanju, školovanju i zdravstvenoj zaštiti stranih radnika i njihovih obitelji javno ne objavljuje gotovo ništa. Treća su djeca, kojima pristup zdravstvenoj zaštiti ne bi smio ovisiti o vrsti boravka njihovih roditelja. Četvrta je iskrena javna rasprava, bez paničnih teza o „zamjeni stanovništva“, ali i bez pretvaranja da se ništa ne mijenja.
Kad je Max Frisch napisao rečenicu s početka ovog teksta, Švicarska i Njemačka još su vjerovale da će gastarbajteri otići. Trebalo im je nekoliko desetljeća da priznaju da su postale useljeničke zemlje i da počnu voditi integracijsku politiku. Hrvatska ima prednost: može učiti iz tuđeg iskustva.
Hrvatska 2036. neće biti zemlja koja je izgubila identitet, kako strahuju jedni. Neće biti ni zemlja koja je migracijama riješila demografski problem, kako se nadaju drugi. Bit će zemlja u kojoj će dio susjeda imati drugačija imena, drugačiju boju kože i hrvatsku osobnu iskaznicu. Hoće li to biti priča o uspjehu ili o propuštenoj prilici, ne ovisi o njima, nego o odlukama koje donosimo danas.
Ovaj tekst napisan je uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama i slobodan je za korištenje i prenošenje uz navođenje izvora i imena autora.