Od svaka tri kreveta u hrvatskim domovima za starije dva su danas u privatnim rukama. Privatnici su popunili prazninu koju je država desetljećima ostavljala, ali cijene određuju sami, cjenike rijetko objavljuju, a slučaj doma na Braču koji mjesecima radi unatoč zabrani pokazuje koliko je nadzor nad tim tržištem slab.
U Supetru na Braču postoji dom za starije koji službeno ne bi smio raditi. Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike zabranilo mu je rad prije nekoliko mjeseci, izbrisan je iz registra pružatelja socijalnih usluga, a nad njim je pokrenut i stečajni postupak. Ipak, kako je potkraj rujna pisao Index, u domu Domus Vitae i dalje živi 34 korisnika, a smještaj plaćaju oko tisuću eura mjesečno.
Ustanova kojoj je zabranjen rad ipak je nastavila pružati smještaj starijim korisnicima, pa je slučaj otvorio pitanje stvarnih ovlasti nadležnih institucija i provedbe inspekcijskih odluka.
Prema izvještavanju HRT-a 11. rujna i Indexa 27. rujna, zabrana rada već je bila izvršna, ali su u domu i dalje bila smještena 34 korisnika. Vlasnik prostora tvrdio je da mu nakon isteka ugovora zakupnina nije plaćana, premda se smještaj korisnicima redovito naplaćivao. Među njima je i njegova majka. Index je do objave rujanskog članka tražio odgovor Ministarstva na pitanje kako će provesti zabranu rada i zaštititi korisnike, ali na konkretna pitanja nije dobio odgovor. Slučaj je tako otvorio pitanje što se događa kada se donese upravna odluka, a ustanova nastavi poslovati.
Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter u godišnjem izvješću upozorava na ograničene učinke nadzora i sankcija kod nezakonitog pružanja smještaja.
U svom izvješću za 2025. godinu predložila je i da se razmotri uvođenje posebnog kaznenog djela za nezakonito pružanje usluge smještaja starijim i nemoćnim osobama. Bilo bi nepošteno iz jednog slučaja izvoditi zaključak o svim privatnim domovima. Većina ih radi legalno, mnogi jako dobro, a bez njih bi hrvatski sustav skrbi za starije jednostavno prestao funkcionirati. No slučaj s Brača dobro pokazuje gdje je problem: na tržištu na kojem je kupac star, bolestan i često bez ikakvog izbora, država ima vrlo malo alata kojima bi ga zaštitila.
Prema izvješću pučke pravobraniteljice za 2025. godinu, u Hrvatskoj su djelovala 652 pružatelja usluge smještaja za starije s ukupno 31.020 mjesta. U decentraliziranim domovima kojima su osnivači županije i Grad Zagreb bilo je 11.147 mjesta, a u četiri državna doma 204. Kod ostalih pružatelja, najvećim dijelom privatnih, nalazilo se 19.669 mjesta. Drugim riječima, privatni sektor raspolaže gotovo dvjema trećinama ukupnih smještajnih kapaciteta.
Kako je do toga došlo, nije tajna. Država desetljećima nije gradila nove domove, a stanovništvo je starjelo. U prazan prostor ušli su privatnici, i to najčešće oni najmanji. Takozvani obiteljski domovi, u kojima je vlasnik s obitelji živio pod istim krovom s korisnicima, počeli su se otvarati sredinom dvijetisućitih. Prema riječima Anamarije Šušković iz Udruge obiteljskih domova, u petnaestak godina njihov je broj narastao s pedesetak na oko petsto. Ministarstvo je 2021. službeno brojilo 404 obiteljska doma s 6.728 mjesta. Onda se dogodio Andraševec: u siječnju 2020. u požaru u prenapučenom i nelegalnom obiteljskom domu u tom zagorskom selu poginulo je šest korisnika. Tragedija je pokazala ono na što su inspektori i novinari godinama upozoravali: da dio starijih ljudi u Hrvatskoj živi u objektima za koje nitko pouzdano ne zna ni koliko ljudi primaju ni u kakvim uvjetima. Država je reagirala zakonom. Novi Zakon o socijalnoj skrbi iz 2022. obiteljske je domove kao oblik ukinuo i ostavio im rok do kraja 2026. godine da se preustroje u ustanove. Taj rok istječe za nekoliko tjedana.
Prema podacima koje je u svibnju iznijela Melita Čusek iz Uprave za socijalnu politiku, aktivan je još 261 obiteljski dom, a njih 48 zatvoreno je jer nisu ispunjavali uvjete. Ministarstvo je pritom donekle popustilo: domovi s najviše dvadeset korisnika dobit će dodatne dvije godine za prilagodbu, a pravilnikom se uređuju i novi, mali domovi do trideset korisnika. Cilj je, rekla je Čusek, da „zadržimo postojeće smještajne kapacitete“.
To je razumljivo. Zemlja u kojoj se na javni dom čeka i više od deset godina ne može si priuštiti da izgubi nekoliko tisuća kreveta. Ali to ujedno znači da će se dio pravila koja su trebala donijeti red primjenjivati tek krajem 2028. godine, gotovo devet godina nakon Andraševca.
U međuvremenu se tržište mijenja. Uz male obiteljske domove sve je više većih privatnih ustanova, a u Hrvatsku su ušli i strani lanci. Austrijska SeneCura ušla je na hrvatsko tržište 2020. kupnjom jednog privatnog doma, a prema podacima iz prošle godine upravlja s četiri – u Zagrebu, Sesvetama, Novakima Bistranskim i Bjelovaru. Skrb za starije i u Hrvatskoj polako postaje ono što je u zapadnoj Europi odavno: industrija.
Koliko ta industrija naplaćuje? Na to pitanje nije lako odgovoriti jer privatni domovi cijene određuju sami i rijetko ih javno objavljuju. Šušković je za portal Financije.hr procijenila da se mjesečne cijene u prosjeku kreću između 900 i 1.500 eura, uz napomenu da ima i znatno skupljih. Javni domovi imaju javne cjenike: u Zagrebu se smještaj plaća od 234 do 995 eura, u Varaždinu od 665 do 1.133, a u Sisačko-moslavačkoj županiji jednokrevetna soba za osobu s demencijom stoji do 1.333 eura. Prosječna starosna mirovina u Hrvatskoj, podsjetimo, iznosi oko 755 eura.
Račun je jednostavan. Umirovljenik s prosječnom mirovinom privatni dom ne može platiti sam. Razliku plaćaju djeca, ušteđevina ili prodana imovina. Onaj tko nema ništa od toga ostaje na listi čekanja za javni dom ili, u najgorem slučaju, završi kod nekoga tko mu ponudi krevet bez dozvole i bez pitanja.
Zbog nedostatka mjesta u javnim domovima obitelji često nemaju mogućnost izbora između više jednako dostupnih usluga. To je važno za razumijevanje tržišta: korisnik kojem je smještaj nužan ne može pregovarati o cijeni i kvaliteti iz iste pozicije kao kupac koji kupnju može bez teškoća odgoditi.
Privatnici, s druge strane, imaju svoje argumente. Šušković upozorava na neusklađenu birokraciju i promjenjivo tumačenje propisa, na troškove koji su nakon 2020. znatno porasli te na kroničan nedostatak radnika. Otvaranje novih domova gotovo je stalo: do sredine prošle godine, prema njezinim riječima, odobrenje je dobilo 28 pružatelja, ali samo su četiri bila doista nova, dok su ostalo bile preregistracije i preuzimanja postojećih. Kritizira i model financiranja u kojem se, kako kaže, „financira krevet, a ne korisnik“. Država dio korisnika doista smješta u privatne domove i za njih plaća ugovorene cijene, od 456 do 1.333 eura mjesečno, ovisno o stupnju skrbi, no o tome hoće li netko dobiti takvo mjesto odlučuje sustav, a ne korisnik. Da je riječ o ozbiljnom poslu, pokazuju i financijska izvješća. Prema analizi podataka Fine koju je lani objavio Tportal, poduzetnici u djelatnosti smještaja starijih u 2024. su ostvarili oko 127 milijuna eura prihoda, 27,7 posto više nego godinu ranije, a dobit im se gotovo udvostručila, na oko 12,5 milijuna eura. Najveći među njima, dom u Viškovu sa 128 kreveta, na 4,9 milijuna eura prihoda iskazao je 3,35 milijuna eura dobiti. Istodobno je prosječna neto plaća u tim tvrtkama iznosila 833 eura, tek nešto više od minimalne. Te brojke ne vrijede za svaki dom, a mnogi mali jedva pokrivaju troškove, ali pokazuju da se na starosti može vrlo dobro zaraditi. Ostaje pitanje kvalitete.
Pučka pravobraniteljica već godinama obilazi domove i njezini nalazi ne ostavljaju mnogo prostora za utjehu. U jednom su se domu korisnici kupali tri do četiri puta mjesečno, u drugom jednom u dva tjedna. Dio korisnika tjednima ne izlazi na zrak jer ih nema tko izvesti. Većina domova, osobito privatnih, nema jasnu proceduru za pritužbe. U jednom domu Nacionalni preventivni mehanizam 2024. je utvrdio nečovječno postupanje, a pri ponovnom posjetu lani zabilježena su tek djelomična poboljšanja.
Takvi nalazi ne odnose se samo na privatne domove; nedostatak osoblja muči i javne. Ali razlika je u tome što javni dom ima osnivača koji mu određuje cijene i imenuje ravnatelja, upravno vijeće i javni cjenik. Privatni dom ima vlasnika i ugovor s korisnikom. Sve ostalo ovisi o tome koliko često dolazi inspekcija i što smije učiniti kad dođe.
A upravo je tu sustav najtanji. Odobrenja za rad izdaju županije, a pravobraniteljica u najnovijem izvješću preporučuje da se zaposlenici koji u županijama rade na nadzoru i licenciranju dodatno educiraju. Preporučuje i da se za sve pružatelje smještaja donesu smjernice o postupanju po pritužbama. Riječ je o stvarima koje bi se u uređenom sustavu podrazumijevale.
Država sada gradi 18 novih centara za starije, s ukupno 1.849 mjesta za smještaj. To je velik i važan iskorak, ali omjer se neće bitno promijeniti. I kad svi centri budu otvoreni, privatni će sektor i dalje držati gotovo dvije trećine kreveta.
Zato pravo pitanje nije trebaju li Hrvatskoj privatni domovi. Trebaju joj. Pitanje je može li država koja im je prepustila većinu skrbi jamčiti da se u njima starost neće pretvoriti u običnu robu. Dok dom kojem je zabranjen rad mjesecima nesmetano naplaćuje smještaj, a Ministarstvo objašnjava da ga ne može zapečatiti, odgovor nije ohrabrujuć. A u idućem nastavku odlazimo tamo gdje nema ni javnih ni privatnih domova – u sela u kojima stariji ljudi žive sami.
Ovaj tekst napisan je uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama i slobodan je za korištenje i prenošenje uz navođenje izvora i imena autorice.