Najveći pružatelj dugotrajne skrbi u Hrvatskoj nije ni država ni privatni sektor, nego obitelj – a u obitelji najčešće žena. Procjenjuje se da pola milijuna ljudi neplaćeno njeguje svoje bližnje. Sustav na njih računa, ali im ne daje ni bolovanje.
„Zbog bolesnog oca hodam po rubu zakona.“
Tako je jedna građanka, čije ime nije objavljeno, ove godine u poruci Uredu pučke pravobraniteljice opisala svoj položaj. Brine se o teško bolesnom ocu. Napisala je da više ne zna što može učiniti i da joj vrijeme istječe. Njezin je problem vrlo jednostavan i upravo zato teško razumljiv. Kad joj se razboli dijete, može otvoriti bolovanje. Može ga otvoriti i ako joj se razboli suprug. Ali ako joj se razboli otac ili majka, hrvatski zakon tu mogućnost ne poznaje. Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju pravo na naknadu plaće zbog njege člana obitelji priznaje za dijete i supružnika, a roditelji u toj odredbi jednostavno ne postoje.
Što joj onda preostaje? Godišnji odmor, dok ga ima. Zatim pet radnih dana neplaćenog dopusta godišnje, koliko Zakon o radu od 2023. jamči za pružanje osobne skrbi članu obitelji. A potom snalaženje: zamjene smjena, dogovori sa šefom, vlastito bolovanje koje zapravo nije njezino. Odatle rub zakona.
Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter već nekoliko godina zaredom preporučuje Ministarstvu zdravstva da izmjenama zakona omogući bolovanje i za njegu starijih i nemoćnih roditelja. U izvješću za 2025. tu je preporuku ponovila, uz ocjenu da zaposleni i dalje nemaju mogućnost skrbiti o starijim ili nemoćnim članovima obitelji onda kada im je to najpotrebnije.
– Godinama ukazujemo na nedostatnost mjera za pomirenje obiteljskog i profesionalnog života, poručila je.
Udruga Pokret za čovjeka isto traži još od 2020. godine. Predlaže da se u zakon, uz dijete i supružnika, upišu i roditelji te da se za njihovu njegu omogući do dvadeset dana bolovanja po bolesti. Portal Mirovina.hr o tome je tražio očitovanje Ministarstva zdravstva. „Premda su nam odgovorili da će nam odgovoriti, nikad to nisu učinili“, zabilježili su. Ta šutnja zapravo dobro opisuje odnos države prema ljudima o kojima je riječ. Jer ova priča nije priča o jednoj građanki. Koliko ih je? Točan broj nitko ne zna jer Hrvatska nema nikakav registar neformalnih njegovatelja. Najčešće se navodi procjena iz europskog istraživanja kvalitete života, prema kojoj su 2016. godine u Hrvatskoj neki oblik neplaćene skrbi pružale 532.633 osobe, u prosjeku gotovo 16 sati tjedno. Znanstvenici sa Sveučilišta Castilla-La Mancha izračunali su da bi taj rad, kada bi ga netko plaćao, vrijedio oko 1,57 milijardi eura godišnje. To je, dakle, „sektor“ koji je nekoliko puta veći od cijelog sustava domova za starije. Samo što nema ni proračun, ni sindikat, ni radno vrijeme.
Tko su ti ljudi? Prema istraživanju koje je 2020. u Hrvatskoj proveo OECD, gotovo 75 posto obiteljskih njegovatelja starijih osoba čine žene. Prosječna njegovateljica ima 62 godine, dakle i sama je na pragu starosti. Oko 70 posto njih nije zaposleno, a gotovo polovica je u mirovini. Medijan vremena koje tjedno provode u skrbi iznosi 45 sati, više od punog radnog vremena. Otprilike polovica živi ispod praga rizika od siromaštva.
Još je rječitije istraživanje koje su 2019. u Zagrebu provele istraživačice Štambuk, Rusac i Skokandić sa Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta. Među 342 njegovatelja osoba starijih od 65 godina kćeri su činile 41,3 posto. Sinovi – 6,5 posto. Gotovo trećina njegovatelja skrbila je o starijoj osobi danju i noću. Zato naslov ovog teksta nije stilska figura. Kad u hrvatskoj obitelji ostari roditelj, briga o njemu višestruko češće pripadne kćeri nego sinu. Kako to izgleda iznutra, opisala je novinarka Silvija Novak na portalu Moje vrijeme. Kad joj je majka oboljela od raka, ona i sestra preuzele su brigu i o majci i o ocu, koji je do tada u kućanstvu ovisio o supruzi.
„Nakon posla odmah bih trčala tati, a onda brzo kući i nastavak brige o tada još jako malom djetetu“, napisala je. „A sutra ispočetka: posao, tata, ručak, dijete…“
Opisala je i osjećaj koji stručnjaci nazivaju „sendvič-generacijom“: bila je, kaže, stisnuta između brige za stare i bolesne roditelje i brige za svoje malo dijete. „Gasila sam jednu vatru i dočekivala drugu.“ Majka joj je umrla 2021., otac deset mjeseci kasnije. O pomoći sustava napisala je samo jednu rečenicu: „A prave pomoći i utjehe nije bilo.“
Takva skrb rijetko počinje odjednom. Obično počne odlaskom u trgovinu umjesto majke, zatim pratnjom liječniku, pa kuhanjem, pa kupanjem, pa noćenjem. Za to postoji i izraz – puzajuća skrb. Kad žena shvati da zapravo radi drugi posao, već je odavno u njemu.
Posljedice su mjerljive. Prema analizi Marijane Bađun s Instituta za javne financije, oko 40 posto obiteljskih njegovatelja trpi financijske posljedice, a polovica ima teškoće s mentalnim zdravljem. Zanimljivo je da ih istodobno oko 90 posto kaže da ih skrb ispunjava. Ti ljudi, dakle, ne žele pobjeći od svojih roditelja. Žele da pritom ne ostanu bez posla, zdravlja i mirovine.
A upravo se to događa. Žena koja u pedesetima smanji radno vrijeme ili da otkaz kako bi njegovala majku imat će manju plaću, a potom i manju mirovinu. Za dvadeset godina ona će biti ona starija žena koja živi sama i u riziku je od siromaštva, o kojoj smo pisali u prvom nastavku. Tako neplaćena skrb proizvodi novu generaciju siromašnih starica.
Što država nudi? Postoji status njegovatelja, za koji se ove godine isplaćuje 800, 960 ili 1.200 eura mjesečno. No uvjeti su postavljeni tako da ga kći koja njeguje majku s demencijom u pravilu neće dobiti. Status je namijenjen ponajprije roditeljima djece s teškoćama u razvoju i njegovateljima osoba s najtežim invaliditetom: osoba mora biti potpuno nepokretna ili ovisna o medicinsko-tehničkim zahvatima koji je održavaju na životu. Sama dijagnoza, pa ni teška, nije dovoljna. Pomoć pri kuhanju, kupovini, higijeni i odlascima liječniku – a upravo to čini najveći dio skrbi za stare – ne ulazi u uvjete. Status usto prestaje kada njegovatelj navrši 65 godina, a prosječna njegovateljica, vidjeli smo, ima 62.
Zakon o radu od 2023. dopušta radniku koji skrbi o članu obitelji da zatraži rad od kuće, nepuno radno vrijeme ili prilagođen raspored. To je pomak, ali poslodavac takav zahtjev može i odbiti, a nepuno radno vrijeme znači i nepunu plaću.
Sve ostalo je, zapravo, obitelj. – Da ih nema, sustav skrbi bi se brzo urušio, rekla je o neformalnim njegovateljima Silvia Rusac sa Studijskog centra socijalnog rada, koja se tom temom bavi godinama. Njihova uloga, upozorila je, ostaje nevidljiva i nedovoljno priznata, a budući da ne postoji nikakav registar, njihovi se problemi banaliziraju ili prešućuju.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić podsjeća pak da taj teret nije slučajno raspoređen. Prema podacima Europskog instituta za ravnopravnost spolova, svakodnevnu skrb o djeci, starijima ili osobama s invaliditetom u Hrvatskoj pruža 39 posto žena i 28 posto muškaraca. U području raspodjele vremena Hrvatska je, prema Indeksu ravnopravnosti spolova za 2024., posljednja u Europskoj uniji.
Što bi pomoglo, nije nikakva tajna i ne zahtijeva izmišljanje novih modela. Bolovanje za njegu roditelja, koje se traži godinama. Plaćeni, a ne neplaćeni dopust za skrb. Priznavanje razdoblja skrbi u mirovinski staž. Usluga predaha, odnosno mogućnost da njegovateljica dobije nekoliko slobodnih dana tijekom kojih će se o roditelju brinuti netko drugi. Dnevni boravci i pomoć u kući koji ne ovise o europskim projektima.
Ništa od toga nije besplatno. Ali ni sadašnji model nije besplatan; samo što račun ne stiže državi, nego ženama u pedesetim i šezdesetim godinama. One ga plaćaju izgubljenim plaćama, manjim mirovinama i vlastitim zdravljem. Hrvatska voli reći da se kod nas, za razliku od Zapada, o starima još uvijek brine obitelj. To je točno. Samo bi bilo pošteno dodati da „obitelj“ u toj rečenici najčešće ima ime, prezime i karijeru koju je morala prekinuti prije vremena.
U idućem nastavku pitamo tko će skrbiti o starijima kada kćeri više ne bude dovoljno – i zašto se njegovateljice sve češće traže na drugom kraju svijeta.
Ovaj tekst napisan je uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama i slobodan je za korištenje i prenošenje uz navođenje izvora i imena autorice.